Kako ne treniram (ozbiljno) za nešto, onda mogu radit ono zašto ustvari volim trčanje. Zujat okolo. Vidi put. A još nisam tu trčao. Pa što ne bi sad tu išao? Pa onda gledaš kojegod mapse. Vidi i ovo izgleda kao put. Pa ako još napravim kilometar, dva. I tako to krene … Prošli tjedan 123 km. Ovaj tjedan u 3 dana 65 km, a još imaju tri dana.
Prošli tjedan, srijeda. Parkiraš u Vukšincu kod raspela i odeš prema ribnjacima. Pa onda po šumskim cesta, pa prema Kablu, pa onda malo po šumi ispod Donjeg Markovca. Nije da uvijek ubodeš dobar put. Ili odabereš baš onaj koji završi iza ograde. Jer lovište mora bit ograđeno. Ali opet ima lijepih vizura. Poput stare Česme. I tak odjednom 21km. A u ponedjeljak sam napravio krugoval oko Fuke od 21 i nešto, utorak 19 po Varoškom, morat ću u četvrtak ipak nešto kraću rutu odradit.
Jednom, davno. Kad sam počeo trčat, i bio mlad i spor (više nisam spor) skoro sve sam odrađivao na nasipima uz Črnec i Glogovnicu. I prvi polumaraton, i prvi maraton sam isklesao na tim nasipima. Primjerice, odradil sam čak i dužinu od 40 km za 4 sata za prvi maraton. Toliko sam bio spor da se nisam uspio ni ozlijedit. Jedno od prvih osobnih postignuća mi je bilo da sam krenuo s mosta na Črncu, pa nastavio uz Glogovnicu, pa uz kanal Zelina – Lonja, te završio na mostu u Poljanskom Lugu. I onda nazad. Od asfalta do asfalta. U jednom smjeru skoro 10 km. Tad nisam još imao gps vure. Nisam imal nikakve vure. Ni smartfoni nisu postojali. Tad su još bile kilometarske oznake na nasipu (ne doduše svugdje) pa sam imal dobru procjenu. Prije prvog polumaratona (utrke općenito) sam tu rutu odradil desatak puta i onda se rodila fantazija da se ne zaustavim u Poljanskom nego da pređem most i po drugoj strani odem prema Mostarima i onda tamo pređem most i po drugoj strani se vratim. Jednom sam čak kao krenuo, ali sam nakon 14km se okrenuo i zakuhao na povratku. Već godinama nisam trčao tu rutu. Ove godine sam samo jednom bio na tom dijelu nasipa i trčao sam samo do točke (stvarno je postojala metalna točka, vjerojatno ju je priroda progutala) gdje se nasip odvaja od Glogovnice prema kanalu. Kako sam ove godine počeo zujat po Varoškom lugu, onda sam jednom zazujao i završio na nasipu. I onda vidiš taj most u Mostarima u daljini. Nije nasip svježe pokošen, al je pokošen bar jednom, i kreneš. A kaj buš drugo? Onda dođeš do mosta. Škicaš drugu stranu. Pa mogli bi i odavde jednom krenut.
Prošli tjedan, četvrtak. Most u Mostarima. I tako krenem ja po južnom “nasipu” uzvodno uz Glogovnicu i ide to. Ima jedno kilometar i po makadama, pa je onda više, manje, ugažen traktorski put, ne sredinom hrpta nasipa, već uz korito. I dođem do ušća kanala u Glogovnicu. Slijedi dio koji se još nije kosil ove godine, al se ljudi voze pa ide. Opet odlična vizura. S druge strane nema nasipa, šuma je do Glogovnice. Izgleda baš divlje. I odjednom taj traktorski put završi na šumskoj cesti. I dilema. Desno ili levo? Obreška ili Poljanski? Ajmo za Poljanski. I onda dođeš do mosta u Poljanskom. Veli vura 7 i po km. Vidi puta. Ma kakav put! Autobahn! I kreneš. Pa onda uz ribnjake od Štukaša i samo ide. Baciš pogled na vuru, već je cener (i kilometara i sati), ajmo nazad. I onda dođeš do dijela gdje treba skrenut na nasip. A da ipak idem malo i prema Obreški? Tek tolko. Samo do zavoja. Pa nije ni idući i daleko. Eno još jedan. I kilometar je tu. Dosta. Morat ću se vratit i cijeli taj kvart dodatno istražit.
Prošli tjedan, nedjelja. Petak post. Subota nekih 19 i nešto po Bukovcu i Novakuši. Praznik je pa neće bit nikakvih šljakera. Parkiro na nasipu. I krenuo po autobahnu prema Kusanovcu. I došo do Kusanovca, pa mosta između Kusanovca i Prikraja. Kud sad? Ajmo preko mosta. Pa ima i ovdje authobahn. Piči. Pičim. Autobahn skreće levo. Vidi se u daljini pružni prijelaz. Sunjara je cijelo vrijeme, pa ćemo ipak ravno još kojih par stotina metra na Lonju. I trči nazad. Dođeš do mosta, 18 i nešto, ajmo još malo prema Poljanskom, a vidio sam neki zanimljiv put u šumu kad sam dolazio. I pol kilometra dalje lovačka kućica. Skoro 20 kilometara na 4:43. Brza, ravna ruta. Još treba izvidit onaj dio prema prugi.
Ovaj tjedan, srijeda. Odmah u nedjelju, sukladno vrenenskoj prognozi sam znao da će srijeda biti taj dan za izviđanje. I mica. U ponedjeljak sam napravio 19 i nešto, u utorak 20 i nešto na 5:41. Toliko me sporina smantala da sam na Stravi napiso leo. Nakon par sati kad sam došao k sebi sam promjenio u halfling. Stigo u Poljanski, ali ekipa kosi nasipe prema Mostarima (prvi put ove godine), ovi prema Kusanovcu su košeni ovi godine, pa teško da će ih sad kosit ponovno, ali ipak ću se parkirat kod lovačke. Veliki plac, nikome ne smetaš, čak se ni auto ne vidi s ceste. I tako opet na authobahn, pa došo do pruge. Nema više authobahna. Županijska cesta. Ili državna D26. Kaj je, tu je, nema labavo, Lonjica pada 😂 (bit će post i o padu Lonjice 😂). Jeee, asfalt u Lonjici, a vura veli 12,6 km. Imamo micu! Vraćam se na nazad. Vidi divljih gica. Iz jedne kuruze u drugu. Vidi malenih. Ni deset dana nemaju. Trčim dalje. Vidim trkača. Nije valjda iz Sljemena? Stignem ga, izmjenili par riječi. Ak sam dobro skužil, vježba čovjek za ligu (valjda dugoselsku). Ostalo mi još 5 kilometara pa sam malo ubrzo na 4:20. Ipak sam na autobahnu. Na kraju 25,2 na 4:33. Pustiš si 50 puta Forever Young i ideš ko tatar. Dođem do auta, a tamo ekipa radi neka drva. Mahnem ljudima. Odjednom jedan se odvoji i počne marširat prema meni. Kaj je sad? Neću valjda sad ponovno morat bežat? Da si bar okrepu popijem. Skinem sluške i krenem prema njemu. Ima čovjek tišrt od lovačke udruge. Ko ste Vi? Što radite ovdje? Pa trčim. Ekipa kosi nasipe, pa sam tu parkiro. Ovo je privatni posjed. Nemojte više ovdje parkirat. Evo neću. Nemojte se ni vi parkirat ondje. Nema još ograda ni natpisa (osim da je šuma pod video nadzorom), ali tako da znate.
Morat ću se još par puta zaletit dolje. Još dok jeclovostaj. Ne mogu odjednom sve otrčat. Moram malo ove šume istražit. Pa dio uz Lonju prema Ivaniću. Pa onaj dio prema Obreški, Krišcima, Čemernici, a ni Marča nije daleko.
kajjaznam 