Kram u Radencima

Nakon trke sam išao do garderobe i u jednom trenutku mi se u glavi pojavi misao: Pa jebate, po ovo je jedan veliki kram. Licitari, kokice, šećerna vuna, klupe i stolovi, miris pečenog mesa, točena piva u plastici. Navečer je još i koncert od Psihomodo popa. Umjesto pravih kramara, kramari sa sportskom opremom. Umjesto maše utrke. Sve ostalo isto.
Bila mi je želja već duže vremena da otrčim ovaj maraton. Zadnjih par godina sam trčao jedan maraton u proljeće, jedan u jesen i bilo mi je malo bezveze stavit cijele pripreme na Radence jer su tad kad jesu, druga polovica svibnja. Uglavnom je toplo, do vruće, pa bude i sparno, a ja volim kad je na utrkama temperatura ispod 10 stupnjeva. Nisam ni tih prijašnjih godina imao neku želju da trčim maratone učestalo. Primjerice, svaki mjesec jedan. Ove godine nakon što je odabrana Bratislava za maraton, vidio sam da ima 7 tjedana do Radenaca, pa ajde da probam.
Inicijalno je bilo planirano da se Bratislava ide full, a Radenci lakše, ali obzirom na probleme s ložom, išao sam na oba ne spreman onoliko koliko bih želio biti kad idem na maraton. Polovicom travnja sam ozbiljno razmišljao o odustajanju od trčanja maratona u Radenacima, uzet deset dana odmora i krenut s pripremama za jesen. Čak nisam u tim trenucima ni pomišljao da bih išao trčati neku od kraćih trka. Nekako sam prebrodio taj krizni dio, odradio i dvije dužine od 30km i 35km, i par malo jačih treninga. I eto me u Radencima.
Dosta sam rano krenuo za Radence oko pola pet ujutro. Htio sam obavit doručak otprilike dva i po sata prije trke, a nije mi se dalo stajat negdje po putu. Išao sam na Ormož, pa onda još i nekakvim lokalnim cesticama. Doručkovao, popio kavu u hotelskom baru, podigao broj. Startni paket, lijepa platnena vrećica, dve boce vode, nekakva čokoladica?, semenje za vrt, majica. Presvukao se, ostavio stvari u garderobi, i polako prema startu. Ušao sam u prvu startnu zonu, maraton ispod 3:25 i half ispod 1:35.
Start. Pa nisam imao nekakav plan utrke, ni nekakav rezultat koji bih kao ganjao. Na početku je vrijeme bilo obećavajuće. Bilo je nešto oblaka, koji su povremeno skrivali sunce, pa sam odlučio trčat bez šilterice. Mislim da sam je ipak trebao uzet, ali opet ne mogu reći da je vrijeme bilo nepovoljno. Nakon nekoliko kilometra sam se ubacio u grupu sa zecom na 1:30, pa sam s njima trčao do razdvajanja maratonaca i polumaratonaca. Tad smo već bili u Austriji u Bad Radkersburgu. Stari dio gradića, po kojem smo trčali izgleda odlično, a imaju i toplice, pa bi se vjerojatno isplatilo i skoknut tamo na izlet. Za razliku od nekih drugih trka ovdje se maratonci polumaratonci razdvajaju negdje na 8., 9. kilometaru, a obzirom da je oko 250 maratonaca i maratonki na stazi, nema gužve 🙂 . Nastavio sam i dalje u istom tempu. To je trebao biti nekakvi dio staze koji ide ravno pa nizbrdo, do tamo 24km. Sve je zatvoreno za promet. Ne da je rečeno da je zatvoreno za promet, nego su stavljene ili trake ili čunjevi i još neko stražari. Ne samo na cestama, nego i na poljskim putevima. Okrepa ima puno, svakih 2 i po 3 km. Standardno, voda, izotonici, spužve, vjerojatno i nešto za pojest. Na nekoliko mjesta su tuševi na stazi. Samo sam zadnji koristil. Puno se trči izvan sela i mjesta. Naravno, da nema puno ljudi uz stazu. Ali kroz svako selo koje ste prošli ili su ljudi uz cestu ili u svojim dvorištima, zaplješću, dobace Bravo, i tako to … Na jednoj od točki na kojima je bilo skretanje je ekipa pekla roštilj. Uglavnom je to u Sloveniji. Maratonci prvo trče u Sloveniji, pa u Austriji, pa u Sloveniji, pa u Austriji, pa u Sloveniji. Bilo je nešto trkača ispred mene koje sam lagano počeo dostizat. Na polumaratonu sam imao prolaz 1:29:39. Znao sam da bi mogao u konačnici ići od 3:02 do 3:05. Drugi dio je teži. Dosta se ide uzbrdo. Toplije je. Za takvo nešto baš i nisam spreman. Zadnjih nekoliko godina sam sve dužine radio po valovitom terenu s dosta uzbrdica i nizbrdica, te je bilo i još dosta i kraćih trčanja po takvom terenu. Od početka ožujka, da ne opterećujem nogu sam sve treninge radio po ravnom i fali mi taj dio. Bilo je pitanje samo koliko ću se usporit. Ima na samoj stazi i dva kilometra makadama (od 35 i po do 37 i po), ali bar je dio kroz šumu. Kad smo se tu vratili na cestu, noge su mi postali balvani. Dugo nisam osjetio takvu težinu u nogama na maratonu. Ko da trčim prema planinarskom domu na Kalniku 🙂 . Zadnjih četiri kilometra je proteklo u iščekivanju cilja. I to u minutama, još 20 minuta, još 15, još 10, još 5 … U cilju se bacam na naranče i vodu, a i malo sam si odsjedil.
Odlazim u garderobu po stvari, te na tuširanje koje je u organizaciji Slovenske vojske. Bile su četiri prikolice s tuševima. Dvije za žene, dvije za muške. U svakoj prikolici nekoliko umivaonika i 4 tuš kabine. Uredno topla voda. Da spomenem da su se utrke u Radencima računale i za Prvenstvo Slovenske vojske u polumaratonu i maratonu. Ne znam jel ima u Hrvatskoj nešto slično, ali eto možda bi neki od organizator trka mogli razmislit o nečem sličnom.
Nakon tuširanja sam otišao bacit stvari u auto, pojest sendvič, uzet litru svog izotonika. I onda skužim da na boci je etiketa od Jane. Nisam o tome razmišljao ranije, ali malo mi je bezveze po Radencima hodat s bocom na kojoj piše Jana. Pa sam onda skinul etiketu. Drugi put bum donesel pravu bocu 😀 . Kasnije sam si otišao pojest i nešto konkretnog i popit pivo. Pa na kramu smo. Miješano meso, salata, kruh, piva 11 eura. Kupil sam i medenjake. Bacio sam i jednu šetnju po parku koji je mrak. Kad su i posljednji maratonci ušli u cilj krenuo sam polako prema doma.
Aha, brojke. Pa 3:04:46, valjda 10. muški i valjda 3. u kategoriji. Ovako ugrubo, na maratonu negdje oko 250 finišera, polumaratonu 1350 finišera, na 10km 1350 finišera, na 5km 850 finišera. Bilo je i nordijsko hodanje, i dječje utrke popodene. Sigurno ću još doći koji put. Možda čak i na koju kraću trku. Definitivna preporuka.