Ne laje cucek radi sela …

Dakle potpuno ću privatizirat prostor. Prva stvar je priča o majci. Prvu trku sam otrčal 2008. polumaraton Vrbovec i svidlo mi se pa sam krenul dalje na utrke. I tako sam se 2008. našel na ZeGe maratonu di sam trčal polumaraton, zabundan u šuškavac na vjerojatno +15 celzijevaca. Nisam uzimal okrepu jel bi me to usporavalo … I tak sam tam skužil majcu Za menoj je 42 km teka na Ljubljanskem maratonu i to je bilo to. Moral sam jednog dana si i ja zaslužit takvu. I došel je taj dan. Imamo majcu.

E sad malo o maratonu. Nisam nikad pisal o svojim trkama, pa nema neki izgrađen stil, pa ću bacat misli kako će mi dolazit. Došel sam u Ljubljanu u subotu s vlakom. Nije mi se dalo ustajat rano u nedjelju, a i nisam nikad bil u slovenskoj prestolnici, pa da bacim malo oko na Ljubljanu i Slovenke. Smjestil sam se u hostel koji je po prilici 300 – 400 m od starta, tak da sam tu obavil sva presvlačenja, tuširanja i ostale zanimacije. Bilo je dosta trkača u hostelu, uglavnom istočni blok. Izgleda mi da je najveći broj trčao 10 km. Dobro sam spavao, probudio se ok 6:20, otišao u 7 napravit đir po gradu, uzet nešto za pojest, odmaro u common room. U 10 otrčao za zagrijavanje na start, ubacio se u svoju startnu zonu (3:10 – 1:35). Čekao start cupkajući. Imal sam kratke tajice, majicu s kratkim rukavima i neizostavnu šiltericu te očale. Nije mi bilo hladno, čak ni za prste na rukama, koji su mi inače najosjetljiviji.

Na samom startu nije bila pretjerana gužva, bez obzira na rekordan broj učesnika. Čini mi se da je to bilo dobro organizirano. Isto tako puno gledatelja na startu kao i cijeli prvi krug. Puno bodrenja, navijanja za članove obitelji, prijatelje, dosta klinaca koji su navijali za mame ili tate. Na jednom dijelu staze bile su kredom ispisane poruke podrške. Bilo je lijepo vidjet grupu sa zastavama negdje oko 8 tj. 29 km. Bilo ih je desetak. Bila je i naša, pa sam čak dobil napad domoljublja u drugom krugu, te sam ju moral ić dodirnut. U drugom krugu osjetan pad broja gledatelja. Hvala svima koji su nas pratili i drugi krug. Zadnji kilometar je situacija ipak bila drukčija i stvarno su ljudi bodrili svakog tko je prolazio. Uvjeti na stazi idealni, vrijeme idealno, okrepe besprijekorne.

E sad malo o mom trčanju. Nakon lanjskog zagrebačkog PB 3:14 i nešto (da nisam znal koji mi je PB u maratonu :), ko će sve to pamtit) i ovogodišnji Plitvica s 3:19 i nešto, plan je bio odradit Ljubljanu ispod 3:10. U Ljubljani se za poredak smrtnika gleda neto vrijeme, dok se bogovima gleda bruto (ko zna jel im to teško pada), pa je tako meni ispalo u konačnici 03:05:54. Bilo je to dovoljno za 116. mjesto u poretku 990 finišera kod muškaraca. Bilo je ukupno i 157 finišerki, pa je tako Ljubljana prebacila brojku od 1000 finišera (vjerojatno je to važan broj za maraton), točnije 1147 (ostavite kalkulator na miru, ak nekaj znam onda znam računat:)).

Osjećal sam se dobro u utrci, pogotovo u drugom krugu. Jedino s čim nisam bio zadovoljan je što mi je povremeno bilo hladno za vrijeme trke, prvenstveno u prvom krugu, i još malo u drugom krugu. Nisam imao nekakvi plan trke. Htio sam prvi krug ići ispod 1:35, pa u drugom kaj bude. Rijetko sam gledal na sat. Prvih 21 sam odradil za 1:33:36, ak me sjećanje dobro služi (bil je sat postavljen) i bio sam jako zadovoljan. Nakon toga sam krenuo u preticanja. To mi je najljepši dio maratona. Nisam brojil koliko sam prestigao, ali treba priznati da je bilo i onih koji su mene prestigli. Stalno sam imao osjećaj da idem brže nego prvi krug, tak da nisam baš gledao na sat. Ionak si na trci nikad ne štopam prolaze. Čekao sam 35 km da bacim oko na sat i prolaz je bio, ne sjećam se, ali se sjećam da je bio takav da sam ostalih 7 km išao 5min/km, da bih išao ispod 3:10, tako da sam bio 90% siguran da će misija ispod 3:10 biti ispunjena. A opet nikad ne znaš. Puno je tih zadnjih 7 km. Fural sam sa sobom tri mala gela i potrošil sam ih onak kak sam planiral. Prvi na okrepi posle 12 km, drugi tam oko 25 i treći oko 35. Uredno sam na svakoj okrepi uzimal vodu (i to iz čaša, iako je bilo i vode u bocama), a na okrepama s izotonikom i izotonik. Nisam baš osoba koja zna pit vodu iz čaše dok trči pa sam se par puta zalijal, prvenstveno u prvom krugu. U drugom krugu sam promijenil taktiku. Uredno sam pri ispijanju okrepa hodal. Čak mi se čini da nisam ništa izgubil, već da sam i dobil nešt na vremenu. Uzmeš okrepu kak bog zapoveda, malo sam prohodal i bez problema sam se vratil na stari tempo. Malo mi je postalo teško tam 38, 39 km, ali kad sam prešel oznaku 40, pa podrška od strane gledatelja, odmah je sve postalo lakše.
Nakon oporavka u hostelu još sam bacil jednu šetnjicu Ljubljanom od sat vremena. Požderal sam stvarno dobru kmečku pizzu i popil pol litre Laškog. I nakon VŽ polumaratona sam popil Laško i sve je bilo v redu. Znači, pivo mora biti Laško. Dakle, Predsjedniče, za sljedeću vrbovečku trku, prosim Laško pivo 🙂