Treba ubit vrijeme do Sage. Nakon dugo vremena neki lik iz serije koji mi je interesantan. Zbog kojeg vrijedi ostat do kasno budan. Čini mi se da mi je zadnji takav bila Seven of Nine. Mislim na karakter, dijaloge, i tako to.
Pa da ja počnem svoju sagu. Više manje od proljeća sam bil prilično siguran da neću trčat maraton na jesen, već da ću pokušat odradit nekakav pošten polumaraton. Izbor je pao na Varaždin, a ak se tu sfuša onda Zagreb. Nakon Zagreba odmor, te od Sesveta (dan) početak priprema za proljetni maraton. Treniralo se po ljetu. Izgleda ne baš uspješno. Nakon katastrofe na Slobodi, vratili smo se ponovno na Slobodu. Varaždinski polumaraton mi je jedan od dražih. Možda bi netko pomislio da sam nekakav baroklija, ali ne trči nešto po gradu. Trči se uz groblje. Groblje je ko poznato, pa možda bi se moglo malo skrenut unutra da se vidi. Jedina stvar koja mi je atraktivna na stazi je cilj koji je na stadionu. Volim doć tamo ranije, popit kavu kod Tanca, sjedit na tribini. Do ove godine uvijek mi je to bila trening utrka. Uvijek sam išao na Zagrebački ili Ljubljanski maraton pa mi se nije dalo nateravat. Htio sam se ove godine nateravat. Čak sam napravil i tapering, što za polumaratone dugo nisam radil. Uzalud. Kiša je padala po noći, pa se razvedrilo, pa je upeklo sunce. Presvukel sam se, izišel van na zagrijavanje, pa se vratil po kapu. Onda smo krenuli trčat, otprilike na 4:05 po km, pa mi je već prije prve okrepe bilo jasno, da ak se bum nateraval mogu samo poginut. Nakon toga smanjenje tempa. Šetnja na okrepama, nije bilo baš zainteresiranih za chit chat (bilo ljudima teško). U konačnici završil za 1:36.
Pa ništ, okrećemo se Zagrebu. Sigurno neće bit takvi vremenski uvjeti. Sjećam se da je 2010. na maratonu, u 9 sati ujutro bila temperatura 3°C. Pa letim po takvoj temperaturi. Vratimo se malo u kolovoz. Bio sam blizu odluke da ću trčat maraton u Zagrebu. Kaj se tiče treninga nije bed. Kad sad pogledam falio mi je samo jedan trening dužine, tamo između Žumberka i Varaždina, i bio bih sasvim spreman za odradit pristojan maraton. Valjda. Neću na maraton, bez veze ću se umorit, ali bit će dobro na maratonu, ne, ali … I tak nakon par dana teške borbe ipak je prevladao razum. Kak se približaval Zagreb temperatura je rasla, broj komaraca je rastao, broj klinaca i klinceza na nogometu je rastao, pa je bila gužva na jakim treninzima. Pa možda mi i forma raste. Pa ne. Iako mi se činilo da dobro treniram. Opet odrađen polumaraton, bez neke muke. Pokušao sam malo otpočetka ić brže. Pobogu čemu? Opet šetnja na okrepama. Ne znam. Nisam emocionalno spreman za polumaraton. Spada li to pod psihičke trkačke ozljede (spomenuo Janko termin negdje na TV-u)? Nekako mi se čini da sam ustvari cijelo ljeto čekao ovaj odmor. Na kraju 1:30.
Trčao sam Zagreb 2008., 2009., 2010., pa dvije godine pauze zbog Ljubljane. I prošle godine sam bio onako ugodno iznenađen kvalitetom organizacije. Ove godine je to još otišlo korak naprijed. Planirao sam cijeli ovaj tekst posvetit progresu, dati kontruktivne primjedbe … I onda spoznam da sam otrčao svoj posljednji Zagrebački maraton. Sa mnom je sve redu. Bar ja tak mislim. Imal sam pet iz zemljopisa i geografije. Znam di je Zagreb, a znam i di je Dugo Selo. Na istim su mjestima i na google mapsu i u atlasu. Bit će i veći nagradni fond. 50%. Bu došel neki Kenijac koji bu bežal ispod 2:14. Strašan rezultat. Čak i svjetski poznat Saga Sakura marathon ima ove godine takav rezultat (2:13:02). Na IAAF-ovim tablicama sezone takvih je ove godine bilo 317 (usput tamo nema Zagreba, ali ima Chicago i Eindhoven). A još će se maratona trčat ove godine.
Baš se veselim studenom i početku priprema za proljetni maraton. Kaj mi drugo preostaje, startnina je plaćena 
PS
Nemojte da vas video uradak zavara nije ni Øresund, ni København ni Malmö 🙂
kajjaznam 