K.I.V.D.R.

Zakaj volim Rijeku? Osvojila me kad sam prvi put bil tam na trci 2009. Bili smo parkirani tam na Delti i krenuli smo prema Korzu podić startne brojeve. Onda nas je zaustavil neki prolaznik, pa pital od kud smo, pa nam zaželio sreću na trci. Vidiš mu na faci da cijeni to kaj smo došli trčat tam. Odma sam i dobro otrčal tu trku, valjda osobni, pa iduću godinu opet osobni. Nakon toga sam iduće dvije godine škical osobni, ali to nisu bile baš uspješne izvedbe. Po treninzima prije trke je bilo očito da ganjanje osobnog ne dolazi u obzir. Čovjek uči na greškama (samo dvije godine su mi trebale) pa sam lani dva tjedna unaprijed znal da nema smisla nikakvo natjeravanje. Lani mi je baš teško legla trka. Nakon 5km po glavi su mi se šetale misli: A kaj ja tu delam? Što su dosadni ovi polumaratoni. I tak, bočice sam nosio u koševe za smeće. Fakat mi je bilo dosadno.

Nisam planiral ove godine ić na trku, ali kak se počela približavat, sve me više vuklo da idem. Napisal sam već, trka sa šarmom. Uvijek ima nekakvih propusta. Primjerice, u šest godina nijednom nisam uspio ulovit neku klopu. Ne krivim organizatora, ali puno ljudi bez bonova dobiva klopu. Ove godine nisam mogel nać voće posle trke. Možda sam trebal cukat ljude za rukav, ili pogledat na kartu na stranicama trke. Lani je sfalilo vode na trci. Jedno vrijeme nisu kilometarske oznake na stazi štimale, a trka ima(la) AMIS certifikat. I tak… Ali staza mi je super, zatvoreno za promet, valovita i okomito i horizontalno. Pa onih nekoliko kilometara nakon okreta na Preluku. Obožavam trčati po tom dijelu staze. Je uzbrdo, ali tu uvijek malo povučem. Zrak je tamo drukčiji. Ljudi su drukčiji u Rijeci. Trči se i glavna utrka dana Homo si teć. Čini mi se da se cijeli tjedan čeka ta nedjelja. Imaš osjećaj da ljudima tamo taj dan nešto znači. Nemam osjećaj da te doživljavaju kao osu koja zuji oko pivske flaše.

Nisam imal nikakva očekivanja od trke. Bila je dva tjedna nakon maratona, pa nema smisla se natjeravat. Uredno sam si u subotu ujutro odradil 8km, a popodne provel još tri sata s flaksericom. Obzirom da sam sjedalački resurs ujutro si mi malo ruke titrale prilikom slaganja sendviča i natakanja vode u flaše. Na okupljanju me čekalo iznenađenje. Očekival sam da će K. i V. trčat polumaraton, a kad sam videl I. i R., onda sam pomislil da će zajedno sa D. trčat štafetu. Prevario sam se. I., D. i R. trčat će svoj prvi polumaraton. 5 (slovima pet) žena iz kluba na polumaratonu. Strašno. Čak ćemo postat ozbiljan klub. Još ćemo se plasirat nazad u prvu ligu. Samo mi još to fali. Učinit ću sve što je u mojoj moći da ostanemo drugoligaši. Bojkotirat ću HUCIPT ligu do jeseni. Sad će me izbacit iz kluba jer sam subverzivan element i širim defetizam. Još malo i bit će ih više nego muških. Uopće ne znam kad su stigle pripremit za polumaraton. Očito se dugo nisam družio s ekipom iz kluba.

U Rijeci je malo prijetila kiša, ali na koncu se provuklo bez kiše za vrijeme mojeg boravka na stazi. Nisu baš svi bili te sreće. Kaj se utrke tiče, a ništ trčal sam onak po osjećaju. Ufuraš se u ritam i držiš. Malo sam donji dio leđa osjetio, valjda zbog flakserice. U konačnici 1:26:43. Na okretu sam imal vrijeme 44:20, a onda je došao gore opisani dio staze i omaklo mi se. Naprosto volim vuć na tom dijelu. Tu sam valjda najviše ekipe prestigel. Tam posle podvožnjaka sam skužil da i dalje ubrzavam pa sam se malo skuliral. Nisam se došel nateravat. Ostala muška ekipa iz kluba je završila trku bez nekih problema. Od muških M. 1:29, S. 1:33, M. 1:36, D. 1:39 i D. 1:51. Naravno, i cure su svoj dio odradile mu… fantastično. K. 1:46, I. 1:49, V. 1:55, D. 2:15 i R. 2:21. Bravo cure! I šta sad ja imam trčat za klub :).

D.

Pa to je fantastično!

Koka, bilo je fantastično. Mislim, staza je prekrasna, bombonček, pečena janjetina, ladno laško … Teško je nać riječi. Prvi maraton (11. inače) na kojem niti u jednom trenutku nisam pomislio, a kaj meni ovo treba, ovo mi je zadnji maraton, ali zadnji, ozbiljno to mislim. To sve govori. Komotno bi mogao ne napisat ništa više. Se i da morem (a morem), e baš neću 🙂

Subota
Zapalo me da vozim, pa sam tak odlučil krenut iz Zagreba, ispred PBZ-a u Radničkoj za Portorož točno u podne. I tak cijela ekipa se skupila Tamara, Katica, Tatjana, Mirta i Ivica. Pa kavica i tak smo krenuli na put, kak to već ide skoro pa u jedan. Na putu je proteklo sve u redu. S jednim stajanjem smo uredno stigli u Portorož i smjestili se u hotel. Dobar hotel. Bacili smo šetnju, pa se malo odmorili do zajedničke večere s ostalim trkačicama i trkačima iz banaka kćeri Intese Sanpaolo. Osim večere, dobili smo i upute za sutrašnji dan, pozdravne govore organizatora, ali bila je i jedna najava dokumentarca, od čovjeka koji je radio njemu, a koji bi trebao pojaviti kroz mjesec dana o utrci Tor des Geants. Podijelilo nam i vrećice od organizatora (stratni broj, čip, lijepa majica i promo materijali), te dresove za trku od majke banke. Bijeli Mizuno. Večera ko večera. Samo sam gledal na tijesto i kruh. Pa spavanac.

Nedjelja
Probudil sam se u pol pet, pa onda u pol šest i to je bilo to od spavanja. Nije idealno, ali bilo je i puno gorih spavanja na gostujućem terenu, tak da se na žalim. Nije bilo ni karusela, pa da nam ne daju spavati. Slovenci su pravi sportniki. Doručak, standardno, kruhovi, maslac, pekmez, sir, koja šnita salame. Malo prije devet smo autobusom krenuli za Koper. Nakon što smo obavili milenijsko fotografiranje, polumaratonke (Tamara i Tatjana) su autobusom otišle na start polumaratona u Piranu, a ostatak u birtiju. Na posljednju kavu, posljednji wc.

Na startu je također bilo malo govorancije od organizatora, dobili smo i balone koje smo pustili s pucnjem i krenuli smo. Plan? Po ravnom trčat 4:15. Po visinskom profilu tog ravnog (primjerice ZG maraton ravnog) i nije bilo previše. Iskreno, nisam tiskal kilometre osim zadnjih četiri. Staza je fantastična. Ima uzbrdica, nizbrdica. Ne trči se po tartanu, travi i kroz vodu. Po svemu ostalom se trči. Bilo je i tepiha, pa jedno 10m. Trči se kroz tunele (3 komada po petstotinjak metara), trči se uz more, po šetnicama, po cesti, po kockama, po betoniramon kamenu, makadamu, šumskoj stazici (prva asocijacija pa to je ko na Sljemenskom maratonu), po vinogradima, maslinicima. Puno skretanja, ponekad nakon samo par metara, lijevo, desno, lijevo, desno… Ko na slalomu, trostruka venda. Na jednoj uzbrdici od tristotinjak metara jedini izbor je bilo hodanje. U najavi je pisalo da je nagib 15%, što god to značilo. Krajolik odličan. Maraton za uživanje. Na 27km okrepa s pivom. S pivom je častil Dušan Mravlje. Ne sumnjam da čovjek zna, ali nisam htel riskirat. Trči se iz Kopra prema Izoli, pa se ode u Portorož, pa iz Portoroža u Piran, pa u Izolu, te Koper. Zlobnici bi rekli da se pretrči cijelo slovensko primorje. Iduće godine je start i cilj u Izola, a one iza u Piranu.
Istrčao sam ga za 3:03:16. To mi je second best. Na polovici sam bil na 1:30:59. Na 14km do cilja (valjda na 28,2 bio sam na 2:01). Ovo je prva utrka na kojoj sam sudjeloval, a da su brojke išle u rikverc. Na oznaka kilometraže je pisalo koliko ima do kraja. Sviđa mi se to. Mislim da sam mogao ić možda i osobni, znači ispod 3:02. Kako sam se bližio cilju sustizao sam veliki broj polumaratonaca. Oni su startali iz Pirana sat vremena poslije maratonaca, s polovice maratonske staze. I zadnjih pet, šest kilometra bila je gužva na šetnici od Izole do Pirana. Puno zaobilaženja. Vidiš samo polumaratonce. Da smo bili sami, vidio bih ovog ispred sebe koji je išao minutu brže, pa bih usprkos teškim nogama probao potegnut. Vjerojatno samo probao :). Ubila me jedna uzbrdica od možda čak i 30m oko 35km. Ne sjećam se kad su mi noge bilo tak teške nakon uzbrdice (a imam nekoliko Plitvica u nogama), a čak sam i usporil na uzbrdici. Nisam štopao prolaze, ali sam skužio da Garmin i oznake na stazi i nemaju puno zajedničkog, pa sam odlučil štopat zadnjih 4 km tak da budem siguran da idem ispod 3:05. Na kraju sam bil 14. ukupno, 3. u kategoriji M40. Opet nisam bil na proglašenju. Morali smo se vratit busom u Portorož. Ostala ekipa je isto lijepo odradila svoje utrke. Ivica 3:37:23, Katica 3:53:28. Na polumaratonu Tamara 1:59:44, Tatjana 2:18:07. Na rekreativnoj trci (8 i po km) Mirta 44:45.

Vratili smo se u hotel. Tuširanje, odjava. I put za Hrvatsku. I tam i nazad smo išli preko Ljubljane, kaj je najbrže i najjeftinije. Par usputnih stajanja. Na jednom smo jeli grah, hladan, koji je spremila Slavonka Tatjana. Dugo nisam jeo tako ukusan grah. Ispostavilo se da je ona vegetarijanka, pa ni ono meso u grahu, ustvari nije meso. Ali stvarno je bilo odlično. I tako smo stigli bez ikakvih problema doma. Još na zadnjoj benzinskoj sam si uzel Laško. Taman mi je leglo posle pečenog odojka.

Ponedjeljak
Išel sam spat u ništ i frtalj, i zbudil sam se poslije četiri. Standardno, slabo spavam noć nakon maratona. Možda bi trebal probat kakav noćni maraton.

Što reći na kraju? Koju poruku poslati? Pun sam dojmova. Sigurno ima stvari za popravit, ali za prvo izdanje maratona bilo je odlično. Preporučam.

Rezultati

TV emisija

Slike