SS

hej đoe vot ar ju duing vi dat majkrofon in jor hend …
Sori đoe, nije die Schutzstaffel, već je das Re­sü­mee der Saison. Utrke: Treviso ok, sve ostalo za … SS Season sucks

Trčanje kao takvo. Citirat ću Homera Simpsona: WooHoo. Trči se. Godišnji rekord je oboren za više od 230 km, otprilike oko 3725km. U prosjeku više od 10km dnevno. Valjda bi to trebalo nešto značit. Prosinac više od 425km. Nikad nisam imao toliku mjesečnu kilometražu. Samo dva siječnja sam imal po 400km. Trči se šest puta tjedno i samo se uživa. Nikakvi fartleci, intervali, tempovi i ostali bakrači. Uživa se. Mogao bih ovako cijelu zimu. Ili do iduće zime, čak?

Uopće mi se ne ide na trke. Jedno vrijeme sam gledao koju bi si maraton otrčao u proljeće. Treviso, nova staza, Ferrara, malo dalje i malo manji od Trevisa, Bratislava? Bemu miša, ova tri me svrstavaju u raka samca. Ne bu išlo. Ak nemrem bit strahovuk, bum bar vuk samotnjak. Pa ajmo na jedan pravi, ozbiljan maraton, primjerice, Rotterdam. Proučavao avionske linije, hostele, stazu i na kraju odustal sam. Nemam onaj poriv u sebi za pravu trku. Ili ću ić i trčat kak spada ili neću ić. Naprosto mi se samo trči bez obveze. Mislim 12 napravit, a odradim 15, mislim 20, pa mi se omakne 26. Ak mi se nastavi tak omicat bude rekordna zimska baza. Možda bi se mogao pripremit za neki proljetni polumaraton? Možda Sljemenski maraton? Košice? Ili veteransko prvenstvo na stazi u srpnju, 5000m?

Ili start: most na Črncu, pa do mosta ispod Poljanskog Luga, pa onda do mosta na Glogovnici u Mostarima, pa nazad uz Varoški Lug, pa uz Glogovnicu do idućeg mosta, pa do autoputa, pa uz autoput nazad do Črnca, te opet do mosta. Možda ima i maraton u tom krugu. Ima dosta godina, kad sam prvi put ostavio auto kod mosta na Črncu i krenuo na nasip. Bio je lipanj, a nasip još te godine nije bio pokošen Postoje kolotrazi, jer se ide u šume po drva, ali travurda je bila ogromna, ali ni taj prijemni me nije mogao pokolebat. Pa sam dotrčal do ušća u Glogovnicu, pa malo dalje, pa još malo dalje. I tako sam zavolio taj nasip. Svaki put sam otišao malo duže, imaju čak i kilometarske oznake (na jednom dijelu). I onda mi se počela i rodit ideja o trčanju do Mostara i nazad. I to prije otrčane bilo kakve utrke, i ne samo utrke nego i primisli da uopće sudjelujem na trkama. I duže i duže i onda sam jednom završil na mostu ispod Poljanskog Luga. Nisam još garmiće imao, ali po nekakvom filingu sam imal osjećaj da je tam i nazad oko 20km (ispostavilo se 19,8). I tak dosta puta sam istrčal tu dionicu, prije prvog polumaratona, ali do Mostara nisam došel. Napravil sam jednom još 4km prema Mostarima od tog mosta u Poljanskom Lugu, pa sam onda krenul nazad i tad sam prvi put istrčal 28km. Dotad mi je najduže bilo 21. Bila je Velika Subota, bilo je vrlo toplo za travanj, nije bilo ni hladovine previše. Naravno, bez ikakve okrepe i nakon 20km sam malo zakuhal. I onda sam se vucaral do auta. Prvi put sam na trčanju pokisel na tom nasipu, prvo snježno trčanje sam imao na tom nasipu. Tu se čak usuđujem trčat bez majice po ljetu

Tak da mogel bi si to otrčat u 2014., sam kaj bi prije trebal kontaktirat bar 4 lovačka društva da organiziram lovostaj za taj dan

PS iliti zašto đoe, a ne đo
Pa tako prisjetio sam se svog profesora marksizma iz srednje, pa i knjige za spomenuti predmet, pa koliko me sjećanje služi, tamo su kao primjeri valjda zlog kapitalizma bili navedeni i dva iskorištavana predstavnika potlačene radničke klase iz Amerike i to radnik đoe i radnik pe. Nisam siguran koji, ali bilo bi zgodno da je radnik đoe, radnik na pokretnoj traci i jedino što će cijeli radni vijek da vidi je taj jedan mali dio s kojim on nešto napravi. Bogec za cijelog svog života niti jednom neće vidjet konačni proizvod. I naš đoe je odrastao u sličnom kapitalističkom društvu, tako da ni on nema cijelu sliku. Kad bi bil ivil, mogel bi reć da naš đoe nije sirovina, već poluproizvod. Ali nisam, pa sori đoe, baš sam si đoes

Referendum

Pišanje uz vjetar. Ustvari Pirova pobjeda, iako je prvo pala na pamet pogrešna stvar. Valjda. Sizifov posao. Mislim da mi je Sizif čak i drag. Pisao sam i esej u srednjoj o Mitu o Sizifu. Bio sam naivan. Sad sam se uozbiljio. Idem ujutro na kavu u Pony Express na Branimirovoj. Pobunjeni čovjek. Stranac. Kuga. Štakori. Ne gade mi se, čak su mi i simpatični nakon Kuge.

Pratio sam prognozu cijeli tjedan. Sve je ukazivalo na ovakav ishod. ENE, Molto forte, 40, 41, 42 nodi. Uplatio sam startninu od 190kn (150kn + PDV, možda dobijem i račun) i čekao sam da vidim hoćemo li ić na utrku. Sam sa sobom (K3P, jelte) mi se nije išlo. Ipak je stigao poziv u subotu, i tak pripremile su se stvari. Duge tajice, duga majica, dres, kapa, očale, rukavice, debele čarape, šuškavac lagani koji sam na koncu zaboravio uzet.

Krenuli smo u nedjelju nešto poslije 7. Na Lučkom prvi info da samo osobna vozila mogu dalje od Delnica po autocesti. Onda smo počeli pratiti HAK. Pa je pisalo da i od Bakra do Novog Vinodolskog smiju samo osobna, a Crikva je tam negdje između. Kaj to meni treba?

Čuo sam priče o buri. Te hladno, pa te propuše do kosti bilo kaj da staviš na sebe. A moj šuškavac, u kojeg sam polagao sve nade, doma. I tak stigli u Crikvu, more se pjeni. Puše. Izađem iz auta. Parkiralište, otvoreno, puše, ali nije hladno, kao primjerice, dok me sjeverac šamara na mom nasipu. Bilo je kasnije u zraku i 10 celzijevaca, pa je vjerojatno to uzrok nehladnoći. Karla nam je podigla brojeve dan ranije, jedna kava na brzinu. Presvlačenje. Nisam uzeo šuškavac pa sam odlučio stavit tri majice na sebe. Dugi rukav, dres, i još na to pamučna majica koju smo dobili. Namjerno sam se prijavio kasnije da ne dobijem majicu, ali nemam sreće. Rukavice nisam nosio. Moji počinju brijat o nekakvom zagrijavanju. Nema šanse, ja se ne zagrijavam, ja startam iz boksa, tj. birtije.

I tak krenuli smo. Puše, ali nije bed. Prvi dio staze dobro zaklonjen. Trčimo dolje. Trka ko trka. Bez ikakvih ambicija. Ajmo to odradit za klub. Okrećemo se, idemo nazad prema gore. Skrećemo desno i idemo od mora. E tu puše. Par puta me zaustavilo. Napokon okret, pa idemo prema moru. Gledam malo ljude ispred sebe. Izgledaju kao grafemi u Kronovim tablicama. Pod 75°. Dolazim na startno-ciljni prostor, pa uz more krećemo prema gore. Tu je staza opet dobro zaklonjena od vjetra pa nekih posebnih problema s trčanjem. Trudim se pozdravit maratonce koji kreću završavati svoj prvi krug, a zatim i polumaratonce. Opet okret i idemo prema cilju. Još, koji km, pa smo gotovi. Konačno 1:35. Stiskal sam kilometre, ali nije mi se dalo nešto gledat i analizirat. Uglavnom sam čekao da sve završi. Završilo je.

Uglavnom kao na Stareku sam opet dostigao i prestigao sve klupske kolegice i kolege. Organizacija u redu, okrepe u redu, staza je ok. Nisam neki moreljubac, pa me ne puca trčanje uz more nešto više, od primjerice trčanja uz šumu, ili trčanja uz bilo što drugo.
Prvu trku sam trčao ove godine početkom ožujka. Otrčao sam 3 maratona, 6 polumaratona, jednu od 18km, jednu od 14km, jednu od 5km i naprosto mi se ne da više trčati utrke. Možda sam još koju zaboravio. Ajde sad bar neću morat trčat utrke iduća tri mjeseca, pa je ok. S treniranjem nemam tih problema. Mislim da bi mi bilo idealno otrčat 1 maraton, 3 polumaratona, 2 cenera i 2 petice godišnje.

Skoro sam i prokrvario, po prvi put na utrci. Skoro. Nikad od mene pravog trkača :). Izgleda da nisam dobro čarapu navukao, pa sam popušio krvavi žulj na malom prstu desne noge, koji se nije raspuknuo, pa sam doma moral to malo bušit da istjeram krv i žuljevitu tekućinu van. Btw. nisam nosil čarape s dvogodišnjom garancijom nego neke vulgaris :).