Nekako s proljeća

Nekako s proljeća počnem trčat u šorcu. Nekako s proljeća pikajući kukci izlaze iz sredine hrpta nasipa. I onda uđu od ispod. Da ne velim sazad. I ne znaju izać. Joj! Koji k? Ti mater! Joj!

Nekako s proljeća počnem trčat po različitim mjestima. Ima put. Put po kojem sam već trčao. S jedne strane istovareno desetak prikolica stajskog gnoja. S druge strane također. I tako skrenem ja na taj put. Vidim u daljini dva tipa. Kako se približavam vidim da su se usplahirili. Dođeš bliže, a kad tamo dva zaštitara. Zauzeli borbeni položaj. Svaki u svom kolotragu. “Dalje nećeš moći!” – veli ćićastiji. Dalje nećeš moći! Počne mi se odma film u glavi vrtit. Oće sad zvat decu? Deco, deeecoooo, a ono iz šume izleti ekipa sa sekirama, Tata, taataaaaa, aaaaaaa, aaa. A ništa skreno udesno. Je nek, ti boga! Razuman uzmak, bolja polovica hrabrosti. Koje je ovo proljeće đe ne moš uživat u njegovim mirisima? Koja je ovo država đe ti ne daju snifat gnoj? U povratku sam ih isto zaobišao, malo su me kasno skužili (slaba vidljivost od gnoja), ali face su bile u stilu: Jo, opet ovaj! Dobro da su iskočili na 6-om kilometru. Ostane ti još 30 kilometara vremena za razmišljanje o čemu piskarat.

Nekako s proljeća nestalo je sivog sokola koji me vrebo. Otkako sam se počeo pripremat za maraton, nema ga više. Jel on uopće postojao ili je to bila neka utvara? Možda mi je podsvijest slala poruke: Man’se ćorava posla! Ko neki maratonac, a ne ide maratone! Eeee, ne može! Ak se nastaviš glupirat, odnijet će te, pojest će te! Pripreme za maraton? Pa idu. Evo u 7 tjedana sam popio već 11 piva.

PS Nekako s proljeća, ošišo sam se ja. Nakon deset mjeseci. Već imam i novi termin za šišanje. Tri dana pred maraton. Nema lavabo.

Don Ciccio Cuccia

Čitam nešto i naletim na lika kojeg su zvali don Ciccio Cuccia. Gledam i ne vjerujem. Odma mi došlo da promjenim ime na Stravi. Don Ciccio Cuccia. Strah i trepet Badgers Drifta! Don Čičo Čuča! I onda držiš motivacijski govor podanicima i na kraju upozorenje: Ko izda, p…a!

Izgleda da sam počeo s pripremama za maraton. Prvo sam odradio pripreme priprema maratona. Kupio sam si čašu za pivu i par piva. Nemačkih. A što ćeš, nemačka medicina je najbolja na svijetu. Pa sam odradio i pripremni yad od 30km, tako da mogu isprobat čašu. I obzirom da su pripreme priprema maratona prošle ok, odlučio sam da prošli tjedan počnem s pripremama maratona. Jedan je stvar odlučit, a sasvim druga stvar provest to u djelo (i treća je stvar stvarno otić na maraton). U jednom trenutku treba stisnut lap na vuri. Zadnji put sam to napravil lani u lipnju. Nije lako. Ali ipak u srijedu sam se zalapao. 11×1′. Što reći? Užas! Sav sam se pogubil. Morat ću počet malo više lapat da opet upadnem u štos, barem jednom tjedno barem 5x100m ili 5×30” odradit. I subotu sam još jedan yad od 30km odradio. Ali jedva. Skoro mi je puta sfalelo. Isplaniro sam 15 tam i 15 nazad. I idem ja tam, i kak se približavam tam vidim da bu gusto. Put bude završil, a meni bude falelo par metri, pa budem moral još po šumi trčat. E ne bude. Jedva. Taman 15km. U povratku sam odlučio da ću napravit još segment na Stravi: Di pes p***u nosi? Što bi don Ciccio reko na ovo? A tek na Pamela A. segment (ima jedna ruta koja je kandidat)? Otrčiš, sinkaš, a ono iskoči Local legend on …

Naručio sam si New Balance tenisice. Nekih 400kn. Neki Evoz, Ezov, Ezop ili što već model (valjda neće počet govorit). Kad sam krenuo s trčanjem to mi je bio glavni brand. Pa jedno 8, 9 komada sam skuril. Nikad neću zaboravit 902 MR model. To su bile tenisice.

Pedest iljada!

A: Pedeset iljada! Pedeset iljada! PEDESET ILJADA! PEDESET!

B: Šta je, šta se dereš tamo! Pa nisi doma, na internetima si. Šta pedest iljada? Tolka inflacija, pa ti povećalo plaću na pedesest iljada?

A: Pedeset iljada kilometara! Otrčo sam po dnevniku trčanja pedeset iljada kilometara. I ne samo to. Prvi zapis je od 01.02.2009., a s današnjih 14km sam prešao brojku od pedeset iljada. PEDESET ILJADA!

B: Baš danas! I to baš na 01.02.2022.!

A: Je nek, ti boga! Bilo je teško. Strašno teško. U zadnjem blogu sam skužio da bi to moglo tako ispast, ali uz veliku žrtvu i odricanje. Moro sam u siječnju otrčat 400km. Razumiješ ti mene? Siječanj. Samo 400km. E, jel znaš ti koji je to pritisak? Cijelo vrijeme gledaš kalendar, pa kilometražu, pa kalendar. Pa odeš trčat, pa paziš da ne pukne, da staneš na vrijeme, da ne eksplodira. Umjesto dvajst, trist, a i dvajst je previše. Poslije trčanja nema kajanja! Ne moš abortirat trening! Ne možeš ne odradit trening il otrčat trening od dva kilometra. Razumiješ ti mene? A od danas napokon mogu normalno trčat. Ljudi moji! Šta je ovo? Kakva sreća!

B: (o bože s kim ja živim!)

A: Naj kolutat z očima. Nisam čak stigo ništa napisat o veprovoj glavi i samo veprovoj glavi koju sam sreo na trčanju. Trenutno je u jarku. Ali svako malo gleda u drugom smjeru. Under pressure!

B: Ček, ček, ček malo! Pa u tom dnevniku su zapisane i neke trke iz 2008.? Kako to? Kako to?

A: Što: Kako to? Kako to? Što kakaš? Što ne bi bilo zapisano? Zapisano je 6 utrka iz 2008. Zapisano je nakon 01.02.2009., i to ono i samo ono za što imam dokaze da sam to otrčo (odma sutra kod javnog bilježnika da to ovjerimo). Kao što imam i dokaze za sve što sam otrčo od 01.02.2009. naovamo. Aha. Nisam ja fejker, nema kod mene lažiranja da sam nešto kao trčo, a nisam. Il da je neko drugi trčo pod mojim imenom. Samo preko mene mrtvog!

B: Wtf?!

A: Ništa wtf. Svakakvih se likova moglo srest. Sjećam se jednog kojeg sam dvaput prestizao na Plitvicama, a on mene nijednom. A taj ti je na jednom Zagreb maratonu imao ovakve prolaze: 14km: 1:15:03; 21km 1:22:00; 35km: 3:01:13; Finish: 3:10:01. A ima i drukčijih majstora. Vidio nedavno, neko se hvalio u nekakvim novinama da je otrčo sve major maratone. I tako kreneš to čitat. l onda vidiš da se hvali da je otrčo normu za Boston. Ccccccc, ček, ček, ček. I onda odem pogledat reze i vidim da je trčo maraton 3 sata i 9 minuta. Ako se tad nisam šlogiro! Auuu, majstore, pa kud 3:09! Ne moš ti 5km otrčat u tempu maratona 3:09, pa makar ispred tebe trčali 3,09 miljona ojra, a iza tebe 3 nosoroga. I 0,09 plamenih jazavaca. Iskopat će tebe Billy! Nađeš di se prodaju slike s tog maratona, utipkaš startni broj i naravno neki drugi lik na slikama. Tko si ti? Ti, ti, da, ti na slici. Čiji si ti?

B: Mamin i tatin? Možda?

A: Pizdek.

B: Ozbiljno?

A: Najozbiljnije. Đukele! Neda im se par godina posvetit treningu (realno ak sam ja mogel pet puta trčat maraton ispod tri, onda …) nego misle da sve mogu kupit novcem. I onda se još mora kurčit okolo. Para imam, a sape nemam! Po novinama se slikam, trkačke priče spremam! Yeah! Mogo bi se kladit u pečeno janje i gajbu piva ladnog da sigurno nije jedini takav. Znam da se još jedan hvalio za Boston, ali nikako da kaže od kuda mu norma. Jel ima još tog kuvanog vina?

B: Ima, ima!

A: Hi, hi, ha, ha, he, he, … ima jedan sivi soko, što na baderi stoji visoko! oooooo …. ! Prije je bježo, a sad … eeeeee!, ne može dalje. Hi, hi, ha, ha, he, he!

Sivi soko

Ima jedan sivi soko
Što na ….
E nama dalje, mislim ima, ali nije još spremno za objavu. Možda bude hit. Navlakuša. Kome se još čitaju godišnja izvješća?

Ukupno otrčano 4964km (pbić) u 303 treninga (pbić). Odrađeno i točno 100 treninga snage. Pih. Čak ni osam treninga tjedno. Bila i jedna utrka na 10km. Što se tiče ostalih pbića, najviše kilometara ikad pretrčano u siječnju, veljači, ožujku, kolovozu, listopadu. U kolovozu sam prvi (i zadnji?) put imao kilometražu veću od 500km (558km). Zanimljivo je da sam cijelu godinu samo tri yad-a otrčo. To mi se nije desilo od pretprošlog desetljeća ovog stoljeća. Al sam zato odradio polumaraton mica (pazite na naglasak ako čitate na glas; mice u množini).

Lani sam također ubo i nekoliko novih trkačkih destinacija. Ludilo. Zaletio se do ribnjaka Vukšinec – Kostanj, pa malo po šumi uz staru Česmu, jednom i do ribnjaka u Sišćanima, pa onda još malo uz Česmu. Nakon toga je došla i Marča. Uglavnom sam sve obuhvatio (Bešlinec, Stara Marča, Sovari, Šumećani, Deanovec, Graberje, Sobočani i ovo kaj je između). Ti Boga, trčo po Marči, a nisam po Varoškom lugu, pa sam moro i to pretrčat. Pa sam izašo na Glogovnicu i dotrčo do mosta u Mostarima. Ti Boga, pa što ne bi trčo od mosta u Mostarima. Pa sam onda išo trčat od mosta u Mostarima uzvodno, pa do mosta ispod Poljanskog Luga (do kojeg sam u neke davna vremena dolazio drugim putem). Ti Boga, pa što ne bi trčo s mosta ispod Poljanskog Luga. Pa sam onda trčo i otuda i završio u Lonjici, a obišo i Obrešku i Čemernicu. Pa sam s mosta u Mostarima krenuo u drugom smjeru, nizvodno, pa Marčani, pa idemo još malo, pa Prokljuvani, pa idemo još malo, pa do Čazme i ušća Glogovnice u Česmu. I onda po Česmi udriš prema Sišćanima. Pa onda ribnjak u Kostanju, pa Bukovec, pa Novakuša, pa Buzadovec, pa uz brzu cestu do Križevaca, pa uz prugu do Lonjice i Poljanskog Luga i Mostara. Smanjit doživljaj. Oke, uz brzu cestu sam išo samo do Križevačke Poljane, a uz prugu do Križevaca i vele mapsi da bi se to dalo spojit. Smanjit doživljaj. A koliko još tu ima mogućnosti. Uzet terapiju.

Bolje?

Mogo sam i do 5000km doći, ali nije mi se dalo. Možda izgleda kao da će plan za ovu bit doseći 5000km otrčanih, ali mislim da neće. Radije bi ja dva poštena maratona i 4000km. Kad smo već kod dosezanja, dnevnik trčanja sam počeo vodit 01.02.2009. Ako ću pazit, uz 400km u siječnju, bi mogao 01.02.2022. u dnevniku dosegnut i 50 iljaditi otrčan kilometar. Dosta za sad. Odo srokat!

Malo, malo, malo sam

Malo sam zbunjen. Dugo nisam kupovo tenisice u trgovini i sad ne znam. Jel mi se noga smanjila ili su se kalupi promijenili? Sve veće i veće su. Zadnje sam uzo Nike socijalu (jednorječna recenzija) Rival Fly 3. Umjesto spejs šatla imam dva kaića na nogama. Imao sam boston 8 42 i on mi je bio taman pa sam uzo i boston 9 42 i nije mi taman. A da sam uzo 41 i po to bi bio masakr. I ovake su mi super. Ne možeš sporo trčat u tome. Spejs šatl za Endorphin Speed. I sad nigdje nema za kupit 41 i po, pa ću morat uzet 42. U međuvremenu se pojavio i boston 10. Pa na kaj to liči? Više ne postoje normalne tenisice. Morat ću još počet trčat bos.

Malo sam zbunjen. Bio krajem studenog na sistematskom. Razgovor s internisticom. Kao zdrav sam, sve u redu, ne mogu mi uvalit nikakvu dodatnu pretragu. I onda odjednom, a koliko imate kila? Ma ne znam, ali teško da imam 70. Imate tamo vagu, pa stanite. Stanem ja, a ono 72.4. Ako se tad nisam šlagirao! (A kako ću se šlogirat kad sam zdrav? Kako?) Počela me tješit, pa dobro ako zanemarimo odjeću, to je ko 70. Pa kako 70? Nemam marte na nogama, već rejsing fletice i ultra laki resjing soks. Kako 70? Nemam na sebi zimski kaput, pulover, šulju, duge gaće, već traperice i tiiišrt. Kako 70?

Malo sam zbunjen. Ovako debeo, pretio, (nastavi niz), …, u studenom sam otrčao 204km@4:41. I to s 9 dana odmora. U prosincu nastavio u istom tempu. Nikako otrčat nekakvi leo, samo garo i pokoja garčina. A možda da se ošišam? Nisam bio kod frizera 7 mjeseci. Obično sam se šišao pred važnije utrke. Aerodinamika, a i da si lakši (manje kose, prnjave čarape i gaće, baterija na vuri napunjena do pola, …). A sad nema važnih utrka, pa nema ni šišanja. Možda da još pustim brk, i ne šišam se još par mjeseci, pa da mi brico složi Prefontaineovski look? Ha! Pa kad prohujim Bukovcem! Bit će svetsko u Judžinu (piše se kak? đ(ak)? ili dž(ak)?), pa bi mogo bit hajp oko Stevice.

Malo sam zbunjen. Bilo na tv-u. Rekla jedna naša atletičarka da bi nakon završetka karijere htjela radit na boljitku nečega. Pa što je taj nečeg?

Antimarkeri

Ubilo jazavca na autocesti prije dvije godine. Prije mjesec dana istog tog jazavca osudilo da je kriv. Zato što ga ubilo. Nisu nigdje uspjeli rupe naći. Valjda se jazavac teleportiro. Izgleda da je imo krive gps koordinate. E onda se javio neki lik da bi svim živinama stavit markice. Pa koga bi ti markiro? Kad antimarkeri održe demonstacije, nikome neće past napamet takve bedastoće.

Taman sam danas završio s devetodnevnim trkačkim postom. Prigodnih 9 km za 4401 km Na Sesvete sam trčo neki yad. Skoro 33 km na 4:20. I onda si gruntam da idem u Crikvu il na odmor? Odabro sam odmor. Ionako nisam treniro za maraton pa čemu se ići patit.

A nisam treniro jer mi se nije dalo, a i nisam preponu, aduktor (ili što je već bilo u pitanju), htio forsirat. Kao pronašao sam krivca za te probleme. Tenisice. One drogeraške.

Bit će prelazni rok. Od kad sam član sadašnjeg kluba vlada korona. Ako promijenim klub, možda … Možda da stavim oglas na Njušku ili fejs: Rabljeni maratonac kilometraže oko cirka 50 iljada, slabo motiviran za utrke, neutvrđenog glikenejđa, … E glikenejđ. Po njemu treba gledat starosne kategorije na trkama, a ne po osobnoj iskaznici.

Planovi za dalje. Nema. Imam uplaćen Split, ali ne znam. Vidjet ćemo.

Glogovničko mostovlje

Prije desetak dana nisam znao di bi išo trčat, pa mi palo napamet da odem do Mostara i da malo trčim po nasipu Glogovnice. Kad sam stigo do Glogovnice trebalo se odlučit kuda. Jel prema Obreški i Poljanskom, ili prema Varoškom, ili na istok, na Marčane di još nisam trčao? Ipak Marčani, da nastavim ovogodišnju tradiciju trčanja djevičanskim rutama. I tako krenuo prema Marčanima. Ima nasip samo na sjevernoj strani. Bum si otrčal do mosta i nazad. Možda još skrenem malo u šumu, ak bude kakav dobar put, tek tolko da skupim 10, 12 kilometara.

I tako krenem. Nije autobahn, ali nema puno vegetacije pa ide. I tak nakon 4 i po kilometra stigo do mosta u Marčanima. I dalje nasip izgleda solidno, pa idem još malo po njemu. Nakon 6. kilometra se nasip počeo odvajat od Glogovnice uz šumu. Pa idem još malo da vidim do kud ga ima. I tak izbijem na neku makadamsku cestu. Na jednoj strani neko selo (vidio kasnije Prokljuvani), pa krenuo još malo po cesti na drugu stranu. Vidi mosta! A evo još i nasipa! A vidi u daljini i čaznanska dva tornja! Dve Kule! Pa ne izgleda to tako daleko i tako po nasipu (ovaj put sam prešao na južnu stranu) došao do ušća Glogovnice u Česmu u Čazmi i nogom stao na asfalt na cesti prema Bosiljevu. 10,7 km u jednom smjeru. Ajmo nazad.

Pale su mi razne stvari na pamet. Recimo, Zagreb – Čazma offroad verzija. Od Božjakovine do Čazme ruta je tu, još samo treba vidjet jel sa da kaj složit od Zagreba. Zatim, kad sam već dobežal do ušća Glogovnice, možda bi mogel odbežat i prema izvoru. Pa sam počel brojit na koliko sam glogovničkih mostova bil kad sam bil na trčanju. Pa da ih pobrojimo.

Ajmo od ušća. Prokljuvanski most. Cesta je s jedne i druge strane makadamska. Stupovi betonski, dok se trči, hoda, vozi po drvenim gredama. Mostovi kod Marčana, Mostara, Koritne su pravi mostovi. Most kod Gradeca, a tak, da nema ograde ne bi ni skužil da je most. Idući je mladi željeznički most kod Lubene na prugi Gradec – Žabno. Zatim imamo i drveni pješački most kod Buzadovca. Nije brv. Most. Brvi su okrugle. Valjda bu preživel i kad Glogovnica podivlja. Za kraj još ostaje i poljoprivredni most ko Poljane Križevačke. Bliže izvoru nisam išel. A možda.

Od prošlog bloga, sam malo smanjio doživljaj i sad trčim samo 100km tjedno. Imo sam prije dva i po tjedna neke probavne probleme pa sam propustio dva trčanja i imao tjedan od 60km. Nakon par mjeseci bio ponovno u Marči, usput rastrčavao i tuđeg pesa. Srećom, uspio ga uvalit nekom drugom 😜. U ponedjeljak je ovogodišnja kilometraža prešla 4000km (jednom sam na Staru godinu odradil 30km da bi imal tu brojku). U utorak sam proslavio i kraj ljeta. Zadnje bezmajično trčanje ove godine. U Varoškom. Pojavil se još neki put po kojem još nisam bežal. I kak da sad napravim deset dana pauze? Kak?

Porezna reforma

Zadnja četiri tjedna mi je bila prosječna kilometraža 127 kilometara, pa sam odlučio ovaj tjedan kao trčat manje. Valjda. Zasad ide dobro. Vjerojatno neću dosegnut niti 90km, ali ima još tri dana, pa trebam bit oprezan. Evo prošli tjedan, trčim i onda otrčim negdje di nisam još trčo i tako trčim i odjednom bacim pogleda na vuru, a ono već skoro 15 km, a do nazad ima i skoro 9 kilometara. Frka. Trebala bi imat vura alarme: Ej stani malo, kud si zašo? Stić će te noć u tuđini. A staze, a puta? Niđe! Frka. Ili da u toku aktivnosti pritisneš gumb i on ti zapamti poziciju i prikaže je kasnije na karti. A oni razvijaju spavanje s vurom. Ili da te upozori da si prešo državnu granicu. Najozbiljnije.

Evo prije koji tjedan trčo od Gradeca prema istoku i ispala neka mica. I to mica vaka, mica naka! Kaka mica? Prvo je trebala bit mica KaKaŽeica. Nisam se dugo vozio HaŽejom pa da malo vidim sveta, pa da se zaletim do druge županije. A možda ipak mica putovnica. I tako pičim i vidim neke šljakare kako rade. Dođem bliže ono, ne znam jel Nepalci, Butanci, Tamili, … Putovnicu nisam uzo. Što ću sad? Srećom evo i naših. Sjede u kombiću. Možda neki menađment. Donošenje strateških odluka. Grah s kobasam ili gulaš na lovački? Ni mica kombajnerka nije za bacit. Put skreće prema drugoj pruzi, a tamo neka tetka statira u kuruzi. Odma čelom nazad. Još dok nije stigo Mile s kombajnom. Razuman uzmak. A nisam imo ni sto ojra sa sobom (a ni contactless payment na vuri). Ili mica tucačica. U povratku, iznenada, niotkoga gledan, kod nadvožnjaka u Špirancu, pojavio se radnik jedan. I tuca, tuca, tuca, s kladivcem malim nadvožnjaka pilon.

Ne samo da sam imo rekordne tjedne kilometraže, nego se u kolovozu nakupila i rekordna mjesečna kilometraža od 558 kilometra. Stari rekord je bio 480 kilometara. Tjedna kilometraža povećana za 25 posto. I teško se kontrolirat. To je još jedan par tenisica godišnje. Nije to malo. Evo, svake godine mi firma isplati neke pare u lipnju. Evo, 2006. sam prvi put dobio tih 1400kn i mogo sam si kupit 2 (slovima: dva, CAPS LOCKom: DVA) para najskupljih tenisica za trčanje. Nećete vjerovat, ali 2021. sam dobio isto kao i svih prethodnih godina 1400kn i mogu si kupit 2/3 (slovima: dve trećine, CAPS LOCKom: DVE TREĆINE) jednog para najskupljih tenisica za trčanje. Nisam Bakić, ali recimo, 2036. za 1400kn bi vjerojatno mogo kupit 1 (slovima: jedan, CAPS LOCKom: JEDAN) par najskupljih čarapa za trčanje. Možda. A to su samo tenisice. A di je ostalo? Čarape se troše. Šorcevi se troše. Čim se temperatura popne do 20 stupnjeva trčim bez majice (da se bar tu nešto uštedi). Vura se troši. Treba ju češće punit. A struja ide gore. I tako dalje, i tako dalje …

Od kud sad tih 25% povećanja kilometraže? Nameće se samo jedan logičan odgovor. Nuspojava cijepljenja. I zato hoćemo poreznu reformu za cijepljene. Koliko posto ti se povećala kilometraža, tolko posto platiš manje poreza. Je, nek, ti Boga!

Čuvar parkinga u lovostaju

Kako ne treniram (ozbiljno) za nešto, onda mogu radit ono zašto ustvari volim trčanje. Zujat okolo. Vidi put. A još nisam tu trčao. Pa što ne bi sad tu išao? Pa onda gledaš kojegod mapse. Vidi i ovo izgleda kao put. Pa ako još napravim kilometar, dva. I tako to krene … Prošli tjedan 123 km. Ovaj tjedan u 3 dana 65 km, a još imaju tri dana.

Prošli tjedan, srijeda. Parkiraš u Vukšincu kod raspela i odeš prema ribnjacima. Pa onda po šumskim cesta, pa prema Kablu, pa onda malo po šumi ispod Donjeg Markovca. Nije da uvijek ubodeš dobar put. Ili odabereš baš onaj koji završi iza ograde. Jer lovište mora bit ograđeno. Ali opet ima lijepih vizura. Poput stare Česme. I tak odjednom 21km. A u ponedjeljak sam napravio krugoval oko Fuke od 21 i nešto, utorak 19 po Varoškom, morat ću u četvrtak ipak nešto kraću rutu odradit.

Jednom, davno. Kad sam počeo trčat, i bio mlad i spor (više nisam spor) skoro sve sam odrađivao na nasipima uz Črnec i Glogovnicu. I prvi polumaraton, i prvi maraton sam isklesao na tim nasipima. Primjerice, odradil sam čak i dužinu od 40 km za 4 sata za prvi maraton. Toliko sam bio spor da se nisam uspio ni ozlijedit. Jedno od prvih osobnih postignuća mi je bilo da sam krenuo s mosta na Črncu, pa nastavio uz Glogovnicu, pa uz kanal Zelina – Lonja, te završio na mostu u Poljanskom Lugu. I onda nazad. Od asfalta do asfalta. U jednom smjeru skoro 10 km. Tad nisam još imao gps vure. Nisam imal nikakve vure. Ni smartfoni nisu postojali. Tad su još bile kilometarske oznake na nasipu (ne doduše svugdje) pa sam imal dobru procjenu. Prije prvog polumaratona (utrke općenito) sam tu rutu odradil desatak puta i onda se rodila fantazija da se ne zaustavim u Poljanskom nego da pređem most i po drugoj strani odem prema Mostarima i onda tamo pređem most i po drugoj strani se vratim. Jednom sam čak kao krenuo, ali sam nakon 14km se okrenuo i zakuhao na povratku. Već godinama nisam trčao tu rutu. Ove godine sam samo jednom bio na tom dijelu nasipa i trčao sam samo do točke (stvarno je postojala metalna točka, vjerojatno ju je priroda progutala) gdje se nasip odvaja od Glogovnice prema kanalu. Kako sam ove godine počeo zujat po Varoškom lugu, onda sam jednom zazujao i završio na nasipu. I onda vidiš taj most u Mostarima u daljini. Nije nasip svježe pokošen, al je pokošen bar jednom, i kreneš. A kaj buš drugo? Onda dođeš do mosta. Škicaš drugu stranu. Pa mogli bi i odavde jednom krenut.

Prošli tjedan, četvrtak. Most u Mostarima. I tako krenem ja po južnom “nasipu” uzvodno uz Glogovnicu i ide to. Ima jedno kilometar i po makadama, pa je onda više, manje, ugažen traktorski put, ne sredinom hrpta nasipa, već uz korito. I dođem do ušća kanala u Glogovnicu. Slijedi dio koji se još nije kosil ove godine, al se ljudi voze pa ide. Opet odlična vizura. S druge strane nema nasipa, šuma je do Glogovnice. Izgleda baš divlje. I odjednom taj traktorski put završi na šumskoj cesti. I dilema. Desno ili levo? Obreška ili Poljanski? Ajmo za Poljanski. I onda dođeš do mosta u Poljanskom. Veli vura 7 i po km. Vidi puta. Ma kakav put! Autobahn! I kreneš. Pa onda uz ribnjake od Štukaša i samo ide. Baciš pogled na vuru, već je cener (i kilometara i sati), ajmo nazad. I onda dođeš do dijela gdje treba skrenut na nasip. A da ipak idem malo i prema Obreški? Tek tolko. Samo do zavoja. Pa nije ni idući i daleko. Eno još jedan. I kilometar je tu. Dosta. Morat ću se vratit i cijeli taj kvart dodatno istražit.

Prošli tjedan, nedjelja. Petak post. Subota nekih 19 i nešto po Bukovcu i Novakuši. Praznik je pa neće bit nikakvih šljakera. Parkiro na nasipu. I krenuo po autobahnu prema Kusanovcu. I došo do Kusanovca, pa mosta između Kusanovca i Prikraja. Kud sad? Ajmo preko mosta. Pa ima i ovdje authobahn. Piči. Pičim. Autobahn skreće levo. Vidi se u daljini pružni prijelaz. Sunjara je cijelo vrijeme, pa ćemo ipak ravno još kojih par stotina metra na Lonju. I trči nazad. Dođeš do mosta, 18 i nešto, ajmo još malo prema Poljanskom, a vidio sam neki zanimljiv put u šumu kad sam dolazio. I pol kilometra dalje lovačka kućica. Skoro 20 kilometara na 4:43. Brza, ravna ruta. Još treba izvidit onaj dio prema prugi.

Ovaj tjedan, srijeda. Odmah u nedjelju, sukladno vrenenskoj prognozi sam znao da će srijeda biti taj dan za izviđanje. I mica. U ponedjeljak sam napravio 19 i nešto, u utorak 20 i nešto na 5:41. Toliko me sporina smantala da sam na Stravi napiso leo. Nakon par sati kad sam došao k sebi sam promjenio u halfling. Stigo u Poljanski, ali ekipa kosi nasipe prema Mostarima (prvi put ove godine), ovi prema Kusanovcu su košeni ovi godine, pa teško da će ih sad kosit ponovno, ali ipak ću se parkirat kod lovačke. Veliki plac, nikome ne smetaš, čak se ni auto ne vidi s ceste. I tako opet na authobahn, pa došo do pruge. Nema više authobahna. Županijska cesta. Ili državna D26. Kaj je, tu je, nema labavo, Lonjica pada 😂 (bit će post i o padu Lonjice 😂). Jeee, asfalt u Lonjici, a vura veli 12,6 km. Imamo micu! Vraćam se na nazad. Vidi divljih gica. Iz jedne kuruze u drugu. Vidi malenih. Ni deset dana nemaju. Trčim dalje. Vidim trkača. Nije valjda iz Sljemena? Stignem ga, izmjenili par riječi. Ak sam dobro skužil, vježba čovjek za ligu (valjda dugoselsku). Ostalo mi još 5 kilometara pa sam malo ubrzo na 4:20. Ipak sam na autobahnu. Na kraju 25,2 na 4:33. Pustiš si 50 puta Forever Young i ideš ko tatar. Dođem do auta, a tamo ekipa radi neka drva. Mahnem ljudima. Odjednom jedan se odvoji i počne marširat prema meni. Kaj je sad? Neću valjda sad ponovno morat bežat? Da si bar okrepu popijem. Skinem sluške i krenem prema njemu. Ima čovjek tišrt od lovačke udruge. Ko ste Vi? Što radite ovdje? Pa trčim. Ekipa kosi nasipe, pa sam tu parkiro. Ovo je privatni posjed. Nemojte više ovdje parkirat. Evo neću. Nemojte se ni vi parkirat ondje. Nema još ograda ni natpisa (osim da je šuma pod video nadzorom), ali tako da znate.

Morat ću se još par puta zaletit dolje. Još dok jeclovostaj. Ne mogu odjednom sve otrčat. Moram malo ove šume istražit. Pa dio uz Lonju prema Ivaniću. Pa onaj dio prema Obreški, Krišcima, Čemernici, a ni Marča nije daleko.

No F-word

Imo sam tako lijepu ideju za blog title na japanskom. A ono sirotinja, ni F-worda nemaju. Tak mi i treba kad prvo napišem tekst, a onda smišljam naslov. Da i ja podijelim jedan komplet olimpijskih medalja.

Zlatna medalja je Molly Seidel (treća s maratona). Ova ostala ekipa ima doma krio komore, baro komore, specijalne nogavice, masažere, …, a ova ima doma beer fridge. Frižider samo za pivu. Pa ko je jači od toga? I još trči u pumericama! Komandant Sava likes this! Pumerice! Stara jugonostalgičarka!

Nije Holly Molly jedina koja je trčala u pumericama. Srebrni je (srebrni s desetoboja i srebrni s 400m na juniorskom EP iz 2015) Karsten Warholm. On je svoje pumerice napravio u suradnji s McLarenom. Pa i nisu nešto. Fali još 30 stotinki da se ide brže od HR rekorda na 400m. Sori, Warholmže! Što si jamio, jamio si! Sad kad se pojave autonomne Rimac-Bugatti startasice (samo ako država pokloni cijelo Borovo) nemaš šanse. Same idu, ne treba ih niko nosit. Samo ih staviš na startni blok i fijuuuuuuuuuu.

Bronca. Hasbeen strikes back! Muški maraton. Koja sprdnja od trke. Lik đogira 30km, zajebava se s ekipom, samo je još selfi stick falio. Onda otrči 5km u tempu maratona, onda opet đogira ostatak. Pa malo poziranja za kamere. Uopće se nije umorio. Trebo je još odradit kazneni trening. Bar 5x1km na 2:40. I onda nakon par minuta dolazi ostali krš koji jedva stoji na nogama. Strašno, tamo neki Zane Robertson veli da iduća stvar koje se sjeća nakon 32 km je hitna. Znao sam se i ja napit, ali baš toliko!? Ko zna kaj se bilo sve u onim bocama kaj je onaj neki sporušil? Heroj, a ne zločinac!

Drvena medalja. Ne, Sifan, ne možeš se ovdje natjecat. Dosta si se natjecala. Pusti malo i druge. Ne može, Sifan! Strpi se još tri godine. Drvena medalja za admine na World Athletics fejstagramu. Reko sam da ne može. Ni riječi više. Čkomi. Ti Boga!

Iduća postaja Pariz. U predkorona eri bilo je i najava mass race maratona, pa možda direktno s mjesta događaja u vaše oči. Možda.