Nakon desetodnevnog odmora krenulo se 28. svibnja s pripremama za zege maraton. Već sam se i prijavio dva puta. Maila nisam dočeko ni u neželjenoj pošti. Gugle me mrzi. Prvi put sam se posvađao s datumskim poljem koje je iskreno za k-plus pa sam ispo antarčanin, a drugi put sam sve popunio po peesu. Baš me zanima kad uplatim, di će me prispojit. Gledaš dnevnik 09.10. i onda u izvještaju s trke: A na ovogodišnjem maratonu je nastupio i predstavnik daleke nam i prijateljske Antarktike 
Uglavnom sam planirao odraditi lipanj (pa i prvi tjedan srpnja) kao nekakvu bazu, tako da samo neobavezno trčim. Malo sporije, pa malo brže, malo duže, malo kraće i sve offroad. Šest dana u tjednu. Petak post. Plus standardno vježbe snage 3 do 4 puta tjedno po po ure. Obično ljudi imaju u planovima i nekakve test trke pred glavnu trku sezone. I’m too old for this shit. Možda ću ići u Varaždin na polumaraton tek toliko da osjetim cestu.
Oke, trčao sam i danas utrku, polumaraton u Vrbovcu. Bio sam dosta umoran tijekom cijelog tjedna. Od subote do četvrtka sam ipak natukao 96 kilometra, u petak nisam trčao, subota 11 i po. Nisam imao nekakva očekivanja od trke. Nisam se htio satrti, tako da je bio plan na nekakvih 1:35. Svi prijašnji polumaratoni su bili sunčani i vrući, a i za ovaj je kiša bila najavljena tek popodne, pa mi se tih 1:35 činilo prilično ok. Ujutro je padala kiša. K vragu, poslije će se dići sunčina pa kad krene isparavanje. Muka. Odlazim u Vrbovec, a kiša nikako da stane. Malo pojača, pa malo prestane i tak. Taman pred start sretnem Katicu, pa tako krenemo zajedno. Trčali smo zajedno bar trećinu trke. Uglavnom je to bio tempo za 1:35. Krenuli smo malo polaganije, pa smo dosta ljudi i prestigli. Onda sam malo ubrzao, pa sam stigao i do okreta (9 i po kilometara). Tu je još uvijek izgledalo da će biti oko 1:35. Obično nisam na prijašnjim vrbovečkim trkama radio negative split. Onda sam se u jednom trenutku ubrzao. Pa je i kiša počela. A ja sam trčao, onako s guštom. Baš mi je bilo lijepo. Dostigao sam i prestigao Sašu i Tunde (ipak su oni dan ranije trčali i polumaraton u Fužinama). Tunde mi je bila posebno zanimljiva. Pogotovo njena borbenost. Obično nisam u prilici trčati u utrci s njom, kad je puno bolja nego ja. Stavit ću jedan odlomak koji se odnosi na nju s lanjske Križevci – Kalnik trke:
Pazi ovo. Gotova proglašenja. Idemo kolega iz kluba i ja dole prema busu i dostižemo pobjednicu. Samo što je nismo prestigli, i što ona napravi, ubrza. Namjerno ubrza. Ne da se prestići. I u hodanju do busa mora doći prva. I sad se ti bori s takvima!?
Stigneš je, prestigneš, ali ne, opet napada, probije se naprijed, pogotovo na nizbrdicama. Taj čas napravi desetak metara prednosti. Pa uzbrdica, pa ju dostignem, pa, nizbrdica, pa pobjegne, pa onda je kiša počela jako padati, pa su bila malo duže dvije uzbrdice, pa sam joj uspio pobjeći, a i ona je valjda odustala od potjere. U jednom trenutku, mislim oko 18 km sam bacio pogled na sat, a gle mogao bih možda ići i ispod 1:30. Fakat je i bilo tako. U konačnici sam išao 1:28:33, 5 minuta brže od dosada najbrže otrčanog Vrbovca. Da je drukčijih posljednih 500m možda bih bio i kojih desetak sekundi brži. Već dva otrčana polumaratona ove godine i s oba zadovoljan.
U prošlom postu sam spominjao Edinburgh kao izgledni maraton za iduće proljeće, pa sam išao malo čitat reviewove, pa sam se ohladio. Izgleda da su Škoti škrti. Novi kandidat je København.
kajjaznam 