Utorak
Izgleda da sam si bio previše napet za bankarske igre. Odradiš laganih osam kilometara za 42 minute u utorak, legneš spavat
Srijeda
i probudiš se u noći s bolom u lijevoj nozi. Gore, blizu vrha kvadircepsa, paralelno s jajcima. Je slika vrijedi 1000 riječi, ali … Pokušaji okretanja u krevetu su bolni, treba uhvatit pravi položaj. Izgleda da je leđna pozicija najnebolnija. Pa onda više nemreš zaspat. Odlazim autom u Zagrebu u garažu na Sveticama (tjedna karta 50 kn). Hodanje do tramvaja, small steps, small steps (big steps hurt). Malo do ljekarne, po andole i deep relief. Opet hodanje do posla. Kad se noga malo zagrije, izgleda da i nije tako strašno. Skoro i nema boli, pa probaš ubrzat ili dođeš do stepenica, pa povratak u realanost. Krećem s andoliziranjem. Do 11:30 još nabrzaka odrađujem neke stvari na poslu, pa krećemo put Lošinja. U autobusu s kolegicama trkačicama pričamo uglavnom o trčanju. Ne znam koliko je suputnicima zanimljivo. Valjda ih nismo ubili u pojam 🙂 U razgovoru kao bitna stavka igara se pojavio i on Apoksiomen. Pa pada dogovor da ćemo ga posjetit. Bus nije bio zadnji krik mode, puno bliže je svom zadnjem kriku. Nije mi bilo baš najugodnije sjediti. Pa stanemo pa se moraš pokrenut, pa malo boli, pa stepenice, pa trajekt, pa opet sjediš, pa se opet trebaš pokrenut, pa opet sve ispočetka.
Stižemo u Mali Lošinj. Vozač je car, vozi se u rikverc po kružnom toku. Dolazimo u hotel. Kreće deepreliefiziranjem. Prva tura prije večere. Odlazak na večeru, juhica, meni omiljeni odresci od sabljarke, malo krumpira, salate, za desert ramstek i malo voća. Odlazim u sobu, odmor. Treba stavit nogu na krevet. Uhvatiš je s obje ruke i staviš ju na krevet. Kako inače? Malo se gleda tv, pa opet mazanje s deep reliefom. Pa još i jedan andol prije spavanja.
Četvrtak
Otvaranje je pol devet pa se treba ustat na vrijeme, da se stignemo deep reliefat. Probudim se uz nadu da će bol možda preko noći nestat na isti način kao što se pojavila. E, nije, a danas navečer bi trebalo brzo istrčati 1200m. Već razmišljam o nekoj zamjeni. Ležim na leđima i pokušavam odignut nogu od kreveta. Ne ide. Ne funkcionira. Samo boli. Andol, deep relief. Ujutro je prohladno pa se oblači trenirka, odlazi na otvaranje, pa poslije u grad na kavu. Pješačit ću. Ozijedio sam se u mirovanju, od mirovanja ništa bolje, pa se idemo kretat. U gradu ima nekakav birc s nekakvim čudnim kavama, pa pijem medenjak (med, kava, pjena od mlijeka i cimet). It’s ok. Nabava u Lidlu. Samo voda. Voda. Po povratku u hotel opet deep relief. Izgleda da kretanje nozi godi. Nekako mi se čini, da ako se zagrijem bi mogao i trčati. Ok, odlučio sam da ću trčati, pa kud puklo da puklo. Popodene još dvije ture deep reliefa, koji andol. Kad će više taj pljusak? Stalno najavljuju bit će popodne, u 3, pa u 5, pa izgleda da ga i neće biti. Kad bi se nebo otvorilo, možda bise i utrka odgodila za koji dana, ali nisam te sreće. Oblačimo se. Treba zažnirat tenisicu. Podignem si nogu rukama na stolicu i to nekako obavim. Odemo van pogledat cure. Cure standardno, kao i lani, druga i četvrta, a ekipno prve. Krenem se zagrijavati po stazi. Prvo je uzbrdica. Nije lako. Nizbrdo izgleda lakše. Malo trčkaram, malo masiram, pokušavam zagrijat najviše što ide. Start. Zaostao sam na početku na uzbrdicama. Skoro sam bio zadnji nakon dvadesetak metara. Čak me nije toliko boljelo za vrijeme utrke. Na kraju 10., kolega 5., pa smo ekipno 4. Treći i peti također imaju 15 bodova. Sad bih mogao krenut u analize, da sam se jače zagrijavao, pa da sam brže krenuo, pa da sam još probao stisnut pod kraj, pa da mi je noga bila ok, pa ovo, pa ono … Ekipa je bila bolja i ima moje čestitke. Ja Apoksiomen, muzejski primjerak. Nakon trke, noga nije bila lošije, pa opet andol, depp relief, pa i koja piva.
Petak
Noga nije gore, možda je čak i bolje. Naravno, terapija se nastavlja. Planirani odlazak kod Apoksiomena odgađamo za subotu popodne. Ujutro je bilo kiše, pa se gledaju dvoranski sportovi. U međuvremenu se pojavilo sunce, pa sam pri povratku iz grada bacio malo dužu šetnju. Malo sam se izbediro jer sam tu planirao trčat, a ne hodat, ali kaj je tu je. Obzirom na količinu sunca, odlučio sam se d-vitaminizirat na plaži. Nisam bio jedini. Naveče opet gledanje ostalih sportova.
Subota
Noga je puno bolje. Osjeti se pri nekim pokretima bol, ali u odnosu na stanje od prije dva dana je ovo smiješno. Idu se gledat finala. Nažalost, na ženskoj košarci se odmah na početku utakmice desila teška ozljeda koljena, te finale nije odigrano. Nadam se da će oporavak biti uspješan. Nakon ručka se skupljamo za odlazak kod Apoksiomena. Naručili smo se za pola četiri. Natjecanja su završila, pa taksiji ne voze, pa treba pješačit do muzeja (otprilike pola sata), pa umjesto prvo bitnih 13 nas se skupilo 5. I svih pet trkači. Došli smo u muzej, kupujemo ulaznice, oblačimo papučice, te nas skoro dvadeset kreće u obilazak s vodičem. Neću opisivat obilazak. Cijela zamisao mi je odlično izvedena, te ako ste u mogućnosti, pod obavezno navratite. Ako niste bili u muzeju, niste bili na Lošinju. Trkači ionako imaju polumaraton oko prvog maja u Lošinju, pa molim bez isprika. Još možete i nekog vodit sa sobom. U povratku iz muzeja netko je spomenuo kako je Edinburgh prekrasan grad, pa gle možda ima i maraton tamo. Pa ima maraton, zadnji vikend u svibnju. Za ovu godinu je rasprodan. Najbrža staza u Britaniji, najmasovniji poslije Londona (vjerojatno brojenje svih mogućih utrka), startnina pedesetak funti. Idemo. Navečer još dodjela zasluženih pehara i medalja, te zabava. Dobar band.
Nedjelja
E da se danas trči. Iduća godine, pa ne znam. Tri godine, dvaput ozlijeđen, postajem praznovjeran, pa možda mi i nije mjesto na igrama. Vidjet ćemo, a i Edinburgh me privlači. Jako.
kajjaznam 