Star(č)ek

Koji si bil na utrki? Postoji li gore pitanje koje se može postavit trkaču? Ajd da provjerim. 31. od 344. Pa nije to nešto. Al sam veteranski prvak u kategoriji M45. Uuuu, hebeno! Od sada me pozdravljajte s: Hail to you champion! Fakat, mrzi me (ne znam od kud sam sad to ispuko) kad me pitaju koji si bil na utrci. Najte me to pitat. Btw. prvi u M45 Slovenac je išao 1:18. To već liči na nešto. Vrijeme je da se uozbiljim.

Dakle, 1:24:36, dve sekunde brži nego u Varaždinu. Polar otprilike isto izmjerio, pa je  valjda to tu negdje. Vau, novi PB za kraj sezone! Sad bi se trebo napit! Evo Erdinger sam riješil, ostalo još Daruvarsko iz startnog paketa. Pa ne znam. Ne bum. Bum ga ostavil za sjeme. Nakon Varaždina sam baš bil sretan. Danas nisam. Da sam spustio ispod 1:24 vjerojatno bih bio.

Okušao sam istu taktiku kao u Varaždinu. Pa skoro istu. I ovdje sam krenuo pratit prvo i drugo plasiranu u konačnom poretku. Otpočetka. Recimo da mi je to bilo malo prebrzo, pa su mi ošle nakon 5km, kao i pripadna pratnja. Nakon kilometra, dva još me je dvoje trkača preteklo. I to je bilo to. Uspio sam se nekako stabilizirat nakon toga. Uhvatit svoj ritam i držat. I recimo da sam to dobro držao jer su ovi ispred mene bili otprilike na istoj udaljenosti. Cijelo vrijeme do kraja sam trčao sam. U drugom krugu sam još dvoje prestigao. U trećem sam se nešto i približio ovima ispred mene, ali zato jer su oni nešto usporili. Ja se nisam uspio ubrzat. Nije da sam se sad nešto raspao, nije mi bilo ni dosadno, ali noge se nisu uspjele dovoljno brzo vrtit.

Srećom nisam se ozlijedio u ovih nekoliko mjeseci treninga. Sad kreće odmor. Mogao bih tamo krajem studenog ponovno krenut s treninzima. Valjda ću iduće proljeće i otrčat maraton. Kad već za njega treniram.

Martinje

Bio danas na utrci. 5km kod AK Martina u Dugom Selu. Dobra staza. Nije dosada. Gore, dole, levo, desno. 19:47 za 4. mjesto. Nije neka reza, nisam se baš pretrgel. Ah, ne bum si ni pivu popil. Bar sam nove tenisice isprobao. Asics Magic, Mega, … , najjeftiniji Speed. Kao ok su. Mislil sam se bar i 5km zagrijavat, ali nisam stigel. Mogo sam doć pol vure ranije, pokupit broj i popit kavicu, a ne doć kad i svi ostali. Tak da sam se zagrijaval 2 km. Zadnji put sam trčal 5 km u Dugom Selu 2009. dva tjedna nakon što sam otrčo prvi maraton. I to mi je bila prva trka na 5km. A kak sam uopće završil u Dugom Selu?

Nakon Varaždina sam deset dan trčkarao i razmišljo što dalje. Pa sam se domislio da bi mogo u Crikvenicu na maraton ako ga bude, pa sam onda kreno s treninzima. Srijeda jača. Dve subote u listopadu dve dužine i onda treća na Sesvete jer tad neće bit lovaca u šumi (valjda). I tako krenuo. Srijede: 2 x po frtlja eminema, 8 x 1km, 2 x 5km, eminem, 4 x 2km. I dve dužine 30 i po @ 4:29 i skoro 35 @ 4:26. Potkraj mjeseca je stigla obavijest da nema Crikve i šta sad? Pa sam odlučio da ću završit s pripremama za maraton, tj. neću trčat još jednu dužinu, te završit sezonu na Stareku. Nekakav progresivni Starek je i ionako stajao u planu priprema. I tako umjesto 38km na Sesvete odradio miiiiicu piramidiiiiicu (5km 4km 3km 2km 1km) koju sam planirao odradit u subotu (jučer). Pa što za vikend? Treba i kosit (izdržalo vrijeme jučer), a i ne treba se ubit, pa ajmo na 5km u Dugo Selo. Još odradit 4 x 1km u srijedu. Pa juriš na Stareka. Kao veselim se. Nisam ga trčo od 2016. pa sam i zaboravio kako to ustvari izgleda.

Od ljeta baza za trening, umjesto Borika, mi je NK Zvekovec. I vidi čuda, desila se sinergija. Ja treniram, oni pobjeđuju i postali prvaci druge lige. Još kad im boce Žuje i Pana zamijene Paulaneri i Erdingeri bit će i sredina tablice prve lige. Ima i boca Heinekena. Malo su nestrpljivi, odma bi na ligu prvaka. Postepeno, dečki, postepeno.

El ti dobro trčiš za svoje godine?

Prije dva tjedna sam skužio da su vrli organizatori ZeGe maratona odlučili prebacit start ZeGe maratona s nedelje na subotu popodne u 15h. WTF!?!? Pokušao sam se vizualizirat kak startam na takvoj utrci, ali ne ide. Pobogu kako ću onda to uopće trčat? Tako da ništa od maratona, ali nisam odmah odustao i od priprema za maraton. Tako da sam nastavio po planu.

Srijeda neki jači 2x3km 2x2km 2x1lm, pa onda prošle nedjelje odradio zadnju dužinu 38km, pa u srijedu 4x1km (mislio sam inicijalno 6×66 dekametara). I po planu je bio Varaždinski polumaraton ovu nedelju. Plan: kak bu bu. Odma sam odlučio i prekinut plan priprema za maraton (neću odradit samo jedan jači trening). Uzet ću jedan lagani tjedan, pa vidjet što dalje.

Varaždinski polumaraton. A što reći? Funkcionira kako treba funkcionirat. Sve je na svom mjestu. Sve štima. Fala TK Marathon 95.

Ko što sam napisao plan je bio da nema plana. Kak bu bu. Dobro sam trenirao zadnjih mjesec i po. Nisam baš nešto forsiro brzinu. Nisam ni tri mjeseca trčao po asfaltu. Tamo, od Vrbovca. Btw. kupio sam dva para karbonki koje još uvijek stoje u kutiji. Bilo mi ih šteta isprobat na treningu (obzirom kud trčim), pa me sad bilo strah isprobavat ih na utrki. Tako da sam trčao u Saucony Speed 1. Najzamazanije tenisice na utrci i okolici. Možda bi i njihov miris bi osvojio kakvu nagradu u kakvoj kategoriji. Inicijalno su bile bijele. Oprane zadnji put bog te pitaj kad. Puno prašine, puno znoja. Možda su se i kakve živine polegle u njima.

I tako krenula trka. I tako krenem i ja. Kako uvijek zaspim na startu, pa se onda krenem probijat prema naprijed, a godi to duši. Nakon par kilometara skužim da je nedaleko ispred mene Tea, a malo dalje i Jasmina. Pa, bemu miša, mogel bi ja to probat malo pratit. I tak sam pratil skoro cijelu trku. Malo sam bil ispred, malo iza. Bil je još jedan dečko (zapamtite dečko, ista smo dobna kategorija) iz AK Varaždina koji se isto tak vrzmal oko cura ko i ja. Pa onda smo krenuli od groblja prema nadvožnjaku, deseti kilometar pa još ja mogu pratit. Tu se osjetio i vjetar u prsa do okreta. Jasminu znam deset godina, tamo od maratona u Trevisu, pa sam s njom čak malo i pričal. Taman smo bili pred okretom (a ni jednu curu nismo sreli da ide nazad) pa me pitala jel Tea odustala. Pa nije, stalno je iza, reko ja. Nakon okreta sam ja ubrzo. Vjetar u leđa je to što mi treba. Osjećao sam se kao da sam sam, ali ne znam kak je to stvarno izgledalo. Onda sam prestigao neke od trkača i pikirao idućeg. Po majici sam videl da je iz AK Varaždina, ali nikako se približit. Ista meta, isto odstojanje. Onda u jednom trenutku me Tea prestigla i pozicionirala se negdje na polovicu razdaljine između mene i mete. I onda smo išli tako neko vrijeme u istom tempu.

I onda me je stigla Jasmina. I pohvalila. Pa dobro ti trčiš za svoje godine. Onda sam se ja pokušao našaliti. Pa nisam ja tak star. Nemam ni pedest, e mi dečki iz M45, e … , a onda je ona odjurila naprijed. E, da mi frizer nije pobjego u Gruziju. U Gruziju? Ma, da, fakat Gruzija, i ono crvljivo pismo se pojavljuje na fejstagramu. I da nemam rezerviran termin 28.09. i 29.11. koji sam rezerviro u srpnju (prije dođeš na magnetsku), odma bi se išo sutra šišat i pofarbat par ovih sjedih. Odma.

I onda je Jasmina stigla Teu i onda su trčale jedno vrijeme zajedno. Pa onda se prolazilo uz startno-ciljni prostor, pa se podigla atmosfera. A ostalo je još 2km do kraja. Rijetko je prilika za gust finiš za pobjedu na ovakvim utrkama. Onda se nakon još pol kilometra Jasmina odvojila. Ja sam tiskal, koliko je išlo (po mojim mjerilima, neki bi i više stisli) i dobežal sam do 1:24:38 (brutto 1:24:47). Novi PB. Tridesetak sekundi. Nije puno, ali pet, šest godina starijeg dečka veseli. I to na pravom, a ne nekakvom mikimaus polumaratonu.

Baš sam vesel. Baš mi je bilo super. Nikad me Varaždin ne razočara. Moram si i pivu popit. Nisam još stigel. Planiral sam popit Waitapu, nekakva međimurska piva, ali ne znam. Ne bi se štel Varaždincima zamerit. Možda bolje za svaki slučaj popit Paulanera il Erdingera (bum i slikal i objavil). Ipak je i Oktober fest. A i moram se bolje pripremit za idući Varaždinski polumaraton. Bum se konzultiral s njihovim klupskim pivskim stručnjakom, da mi preporuči neko pravo domaće varaždinsko pivo. Živeli!

Crying CEO

U skladu s naslovom ajmo krenut od kraja.

Danas.

Vozim se doma s trčanja i uleti mi stršljen u auto i parkira se na pojas. Dođe mi da … zaplačem. Zaustavim se. Upalim sva četiri. Otkopčavam lagano pojas, a on odzuji na zadnje siceve. Ja van iz auta. Ko će ga sad istjerat. Otvorim zadnja vrata, a on kroz prozor na prvima van.

Danas. Nešto ranije.

Vidio na Velku mešu da pokosilo nasip na Glogovnici od Mostara uzvodno. Napokon. Spojit ćemo nasip, Varoški i Paruževečki lug. Koji krugić. Parkiro se kod NK Zvekovca, pa kreno prema Radulcu po poljskom putu, pa se spustio na makadam za šumu. Po po ovogodišnje izgrađenom makadamu do Vukačeve proseke, pa po proseki koja je makadam, do Paruževečkog puta koji vodi na Glogovnicu. Oke, nasip nije pokošen, ali ovce su na ispaši, pa je pojeden, a bome se ide i u šumu pa je i ugažen. I trčim ja tako, i nasip je sve manje pojeden, sve manje ugažen, sve više drača, sve više agacije. U jednom trenutku ovo ugaženo skreće u šumu. Znam di sam. Znam koja je logika košnje nasipa. Znači još bar kilometar kroz ovo ispred mene. Godinu dana nije košeno. Bog te pitaj kad je zadnji traktor prošo. Jedino su neke živine prolazile. Na sebi imam tenisice, šorc i šiltericu (Ljetni Komandant Sava je ekološki svjesna osoba koja trči bez majice tak da ima manje veša za prat). Dođe mi da … zaplačem. Vjerojatno se s druge strane nasipa samo crvena šilterica vidla. Yes, yes, yes bio sam u pravu, samo kilometar. Samo tri štrafe na trbuhu, a i kvadri su nešto požutjeli. Živ sam još uvijek. I onda lagano do ulaza u Varoški (tamo 2 km od mosta u Mostarima) i po, znam da zvuči nevjerojatno jer svi misle da je to obični šumski put, lokalnoj cesti 31117 (čak su i table s kilometrima postavljene) prema Marinkovcu. Malo prije table 4km skreće se na poljski put uz kanal i nazad smo kod nogometaša.

Nedelja. 14.08.

Nakon prošlogodišnjih eskalacija provokacija na granici s Lonjica Sharksima, ove godine samo turizam. Ti Boga, nakon prošlog ljeta, inflacija, Ukrajina, Tajvan, grobna naknada, ako sad opet eskaliraju eskalacije još će se i Klingonci pojavit. Samo razgledavanje. Idem, razgledavam, a kad odjednom gomile stajskog gnoja. Gomile. Stajskog gnoja. Ima ga ko, ima ga ko, ima ga ko dreka. A zaštitara niđe. Gnoj is back, zaštitari njet. E, moje ajkule, ne bi javili sniferima. Dođe mi da … zaplačem. Čak je mp3 player to prepozno pa mi je zapjevo, eeeeee, aj a men ov konstant sarou!!!!

Utorak. 02.08.

Trkačke tragedije. Ne možeš na Stravi u komentar upisat riječ trava. Strava. A marica se može upisat. Dođe mi da … zaplačem. Prvo je skužil Kolarek (31.07.), al ja nisam skužil da je skužil, dok nisam danas (02.08.) sam skužil. Pol vure sam pokušaval napisat komentar.

Nedjelja. 31.07.

Joj opet prekardashians! Trčim po nasipu na Česmi i bum otrčal 32. A ono ajd još samo do ove okuke, pa do one okuke i skoro Vustje, a na vuri 17.73 km i sad se vrni nazad. A okrepe niđe. Ni česme, ni sokića, ni limunića, ni gimešteka, ni pivice. Naravno, ja nisam uzo, a ribiči me stavili na ignore. Nude te s gemištekima sam kad znaju da nisi žedan. Dođe mi da … zaplačem. A ona dvojica kod Siščana cuclaju dvolitarsku Žuju (ionako bi odbio, tolko pak žeđen nisam bil) ko Pavle Vujsić rakiju u Ko to tamo … E, neće vam tako dugo potrajat. Al zato ima osmatračnica, ko … s ove siščanske strane, dok je s čazmanske strane samo jedna. Tak da ko brije na osmatračnice nek koristi ulaze Donji Draganec ili Siščani. Najdomljiviji je Tower kod Kostanja. Treba i na drugoj strani napravit isti takav. Two Towers. I još Tower Bridge između njih. I onda još po noći palit baklje na Towersima. Koja atrakcija.

Nedelja. 10.07.

Misliti je … Mislio sam 25. Mica. Ne može bit samo mica. Uvijek je neka. Možda mica krstarica. A onda u jednom trenutku izletim iz šume na neki kanal u roj muva. Pa me muve prate jedno vrijeme. Dođe mi da … zaplačem. Pa idu na me ko na gnua u Opstanku. Toooo! Mica gnuica! Mogo bi osnovat i neki ljetni running team, tipa Summer Gnus. Ajmo, Gnusovi, ajmo! Misliš, misliš i ne paziš! Ništa od mice, bit će yad. Morat ću popit pivo. Ili čak dva. Mala. Ko Ljetni Tuđman. Zna. It is known.

Danas. Nešto kasnije.

Joj, dugačak post. Prije objavljivanja bi trebo to još jednom pročitat, popravit tipfelere, … Dođe mi da … zaplačem.

Vrbovec half(limb)

Auuu, zaboravio sam što sam piso u zadnjem postu. Joj, sad moram ić to ponovno čitat. Daj brojite do 300 da vam vrijeme brže prođe. Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedamnajst, evo sad ću, pomalo, pedestosam, samo vi brojite, sedamdesšest, sto četrtristo, tristo! Evo mene!

Pročito sam. Tamo sredinom travnja vratio se soko. Vrebač. Odma sam pomislio ne sluti na dobro. I naravno, za tjedan dana se ozlijedim, taman pred zadnju veliku dužinu od 40km, 4 tjedna pred maraton. Odma sam proglasio kraj priprema. Da, naravno da sam trebao pauzirat bar tjedan dana, i naravno da to nisam napravio. Nastavio sam s laganim trčanjima i smanjenom kilometražom i išlo je to nabolje. Taman su sredinom svibnja i pokosili mi neke nasipe pa sam krenuo malo u inspekciju teritorija.

Prije 4 tjedna sam zakuvo na trčanju (uz žlicu vegete bio bi taman, pa sam prigodno nazvo trening mica karapanđica). Već na 16 km sam znao da će bit frka i sad da odem prema autu (još 2 km) ili prema Vrbovcu (još 10 km). Taj tjedan sam završio s 93 km, a onda sam dodao gas. Iduća tri tjedna 110 km, 100 km, 115 km. Sve ok. Prek tjedna u 15:15, uglavnom po suncu, tako da sam se u potpunosti aklimatizirao. Što se tiče inspekcije, joj ne znam. Moram opet promjenit ime na Stravi u Franji Tahy. Opustili se seljaci, em livade nisu bile pokošene, ajd još bi prešo preko toga, ali izore 400m puta i posadi kuruzu. E, ak se tad nisam šlogiro!

I onda sam odlučio da ovaj tjedan bude lagani. Niti jedan dan preko 10 km i u nedjelju half i onda idućih 5 dana odmarat od bilo kakvih aktivnosti. Javila se noga u srijedu, pa sam odmah otkazao trčanja u četvrtak i subotu.

Prijavio sam half i nije mi se dalo mijenjat distancu. Bum probal, pa sad dokle ide, ide. A ak ne bu išlo, bum se dovlekel do neke okrepe i čekal. Morti bu gemišta.

I tako došao je taj dan. Nakon godinu dana ponovno na trci. Malo časkanja pred utrku, malo gledanja i pljeskanja klincima, i evo starta. Krenuo sam sa začelja, i u nekom trenutku bio na tempu 4:22, 4:23 po kilometru i išlo je to, a onda na jednoj nizbrdici sam se malo preplašio pa sam malo smanjio, pa malo se više zadržavao po okrepama i tak. Na okretu sam žico i gemišt, al vele da su ovi brži sve popili. Cccc, trkačka kolegijalnosti! Brojio kilometre do kraja. Pa još 7, a noga drži. Još 5, pa to se može i prehodat ak treba, i tak. Dosta brzo su mi kilometri prolazili. Pogotovo u drugom dijelu. Bilo je toplo, ali nije bilo sparno, pa se nije cijedilo s mene, a još je bilo i vjetra. Auuu, milina! Nikad lakše odrađen polumaraton. Nakon 20 km sam čak videl i T-Rexa. To mi se prije nije dešavalo. Okrepe su bile standardno česte i dobre. Malo sam više obraćao pažnje i okolišu, pa sam osim T-Rexa, vidio i neke druge stvari. Recimo, na jednom mjestu mi je mrak pogled na Medvednicu. Vidi se cela. Valjda je Medvednica.

Na kraju, nekakvih 1:37 i nešto za valjda 8. mjesto i 3. u kategoriji. Jes da sam se lani prijetio da ću bit drugi. Neki se uplašili pa nisu ni došli. Dobra je utrka, naravno da dolazim i iduće godine. Ne strepite, ne strepite, bit ću četrnajsti! Noga malo zateže, pa ledimo, pa možda odmorimo i do 01.07. Što ne bi spremio maraton ispod 3 za 3 mjeseca? Problem je u tome što ću morat trčat manje, a ne više. A kupit ću i karbon, pa makar izdržo samo jednu trku. Kao sad bi trčo Zagreb, koji me mrzi (neda da ga lajkam na fejsu).

Nekako s proljeća

Nekako s proljeća počnem trčat u šorcu. Nekako s proljeća pikajući kukci izlaze iz sredine hrpta nasipa. I onda uđu od ispod. Da ne velim sazad. I ne znaju izać. Joj! Koji k? Ti mater! Joj!

Nekako s proljeća počnem trčat po različitim mjestima. Ima put. Put po kojem sam već trčao. S jedne strane istovareno desetak prikolica stajskog gnoja. S druge strane također. I tako skrenem ja na taj put. Vidim u daljini dva tipa. Kako se približavam vidim da su se usplahirili. Dođeš bliže, a kad tamo dva zaštitara. Zauzeli borbeni položaj. Svaki u svom kolotragu. “Dalje nećeš moći!” – veli ćićastiji. Dalje nećeš moći! Počne mi se odma film u glavi vrtit. Oće sad zvat decu? Deco, deeecoooo, a ono iz šume izleti ekipa sa sekirama, Tata, taataaaaa, aaaaaaa, aaa. A ništa skreno udesno. Je nek, ti boga! Razuman uzmak, bolja polovica hrabrosti. Koje je ovo proljeće đe ne moš uživat u njegovim mirisima? Koja je ovo država đe ti ne daju snifat gnoj? U povratku sam ih isto zaobišao, malo su me kasno skužili (slaba vidljivost od gnoja), ali face su bile u stilu: Jo, opet ovaj! Dobro da su iskočili na 6-om kilometru. Ostane ti još 30 kilometara vremena za razmišljanje o čemu piskarat.

Nekako s proljeća nestalo je sivog sokola koji me vrebo. Otkako sam se počeo pripremat za maraton, nema ga više. Jel on uopće postojao ili je to bila neka utvara? Možda mi je podsvijest slala poruke: Man’se ćorava posla! Ko neki maratonac, a ne ide maratone! Eeee, ne može! Ak se nastaviš glupirat, odnijet će te, pojest će te! Pripreme za maraton? Pa idu. Evo u 7 tjedana sam popio već 11 piva.

PS Nekako s proljeća, ošišo sam se ja. Nakon deset mjeseci. Već imam i novi termin za šišanje. Tri dana pred maraton. Nema lavabo.

Don Ciccio Cuccia

Čitam nešto i naletim na lika kojeg su zvali don Ciccio Cuccia. Gledam i ne vjerujem. Odma mi došlo da promjenim ime na Stravi. Don Ciccio Cuccia. Strah i trepet Badgers Drifta! Don Čičo Čuča! I onda držiš motivacijski govor podanicima i na kraju upozorenje: Ko izda, p…a!

Izgleda da sam počeo s pripremama za maraton. Prvo sam odradio pripreme priprema maratona. Kupio sam si čašu za pivu i par piva. Nemačkih. A što ćeš, nemačka medicina je najbolja na svijetu. Pa sam odradio i pripremni yad od 30km, tako da mogu isprobat čašu. I obzirom da su pripreme priprema maratona prošle ok, odlučio sam da prošli tjedan počnem s pripremama maratona. Jedan je stvar odlučit, a sasvim druga stvar provest to u djelo (i treća je stvar stvarno otić na maraton). U jednom trenutku treba stisnut lap na vuri. Zadnji put sam to napravil lani u lipnju. Nije lako. Ali ipak u srijedu sam se zalapao. 11×1′. Što reći? Užas! Sav sam se pogubil. Morat ću počet malo više lapat da opet upadnem u štos, barem jednom tjedno barem 5x100m ili 5×30” odradit. I subotu sam još jedan yad od 30km odradio. Ali jedva. Skoro mi je puta sfalelo. Isplaniro sam 15 tam i 15 nazad. I idem ja tam, i kak se približavam tam vidim da bu gusto. Put bude završil, a meni bude falelo par metri, pa budem moral još po šumi trčat. E ne bude. Jedva. Taman 15km. U povratku sam odlučio da ću napravit još segment na Stravi: Di pes p***u nosi? Što bi don Ciccio reko na ovo? A tek na Pamela A. segment (ima jedna ruta koja je kandidat)? Otrčiš, sinkaš, a ono iskoči Local legend on …

Naručio sam si New Balance tenisice. Nekih 400kn. Neki Evoz, Ezov, Ezop ili što već model (valjda neće počet govorit). Kad sam krenuo s trčanjem to mi je bio glavni brand. Pa jedno 8, 9 komada sam skuril. Nikad neću zaboravit 902 MR model. To su bile tenisice.

Pedest iljada!

A: Pedeset iljada! Pedeset iljada! PEDESET ILJADA! PEDESET!

B: Šta je, šta se dereš tamo! Pa nisi doma, na internetima si. Šta pedest iljada? Tolka inflacija, pa ti povećalo plaću na pedesest iljada?

A: Pedeset iljada kilometara! Otrčo sam po dnevniku trčanja pedeset iljada kilometara. I ne samo to. Prvi zapis je od 01.02.2009., a s današnjih 14km sam prešao brojku od pedeset iljada. PEDESET ILJADA!

B: Baš danas! I to baš na 01.02.2022.!

A: Je nek, ti boga! Bilo je teško. Strašno teško. U zadnjem blogu sam skužio da bi to moglo tako ispast, ali uz veliku žrtvu i odricanje. Moro sam u siječnju otrčat 400km. Razumiješ ti mene? Siječanj. Samo 400km. E, jel znaš ti koji je to pritisak? Cijelo vrijeme gledaš kalendar, pa kilometražu, pa kalendar. Pa odeš trčat, pa paziš da ne pukne, da staneš na vrijeme, da ne eksplodira. Umjesto dvajst, trist, a i dvajst je previše. Poslije trčanja nema kajanja! Ne moš abortirat trening! Ne možeš ne odradit trening il otrčat trening od dva kilometra. Razumiješ ti mene? A od danas napokon mogu normalno trčat. Ljudi moji! Šta je ovo? Kakva sreća!

B: (o bože s kim ja živim!)

A: Naj kolutat z očima. Nisam čak stigo ništa napisat o veprovoj glavi i samo veprovoj glavi koju sam sreo na trčanju. Trenutno je u jarku. Ali svako malo gleda u drugom smjeru. Under pressure!

B: Ček, ček, ček malo! Pa u tom dnevniku su zapisane i neke trke iz 2008.? Kako to? Kako to?

A: Što: Kako to? Kako to? Što kakaš? Što ne bi bilo zapisano? Zapisano je 6 utrka iz 2008. Zapisano je nakon 01.02.2009., i to ono i samo ono za što imam dokaze da sam to otrčo (odma sutra kod javnog bilježnika da to ovjerimo). Kao što imam i dokaze za sve što sam otrčo od 01.02.2009. naovamo. Aha. Nisam ja fejker, nema kod mene lažiranja da sam nešto kao trčo, a nisam. Il da je neko drugi trčo pod mojim imenom. Samo preko mene mrtvog!

B: Wtf?!

A: Ništa wtf. Svakakvih se likova moglo srest. Sjećam se jednog kojeg sam dvaput prestizao na Plitvicama, a on mene nijednom. A taj ti je na jednom Zagreb maratonu imao ovakve prolaze: 14km: 1:15:03; 21km 1:22:00; 35km: 3:01:13; Finish: 3:10:01. A ima i drukčijih majstora. Vidio nedavno, neko se hvalio u nekakvim novinama da je otrčo sve major maratone. I tako kreneš to čitat. l onda vidiš da se hvali da je otrčo normu za Boston. Ccccccc, ček, ček, ček. I onda odem pogledat reze i vidim da je trčo maraton 3 sata i 9 minuta. Ako se tad nisam šlogiro! Auuu, majstore, pa kud 3:09! Ne moš ti 5km otrčat u tempu maratona 3:09, pa makar ispred tebe trčali 3,09 miljona ojra, a iza tebe 3 nosoroga. I 0,09 plamenih jazavaca. Iskopat će tebe Billy! Nađeš di se prodaju slike s tog maratona, utipkaš startni broj i naravno neki drugi lik na slikama. Tko si ti? Ti, ti, da, ti na slici. Čiji si ti?

B: Mamin i tatin? Možda?

A: Pizdek.

B: Ozbiljno?

A: Najozbiljnije. Đukele! Neda im se par godina posvetit treningu (realno ak sam ja mogel pet puta trčat maraton ispod tri, onda …) nego misle da sve mogu kupit novcem. I onda se još mora kurčit okolo. Para imam, a sape nemam! Po novinama se slikam, trkačke priče spremam! Yeah! Mogo bi se kladit u pečeno janje i gajbu piva ladnog da sigurno nije jedini takav. Znam da se još jedan hvalio za Boston, ali nikako da kaže od kuda mu norma. Jel ima još tog kuvanog vina?

B: Ima, ima!

A: Hi, hi, ha, ha, he, he, … ima jedan sivi soko, što na baderi stoji visoko! oooooo …. ! Prije je bježo, a sad … eeeeee!, ne može dalje. Hi, hi, ha, ha, he, he!

Sivi soko

Ima jedan sivi soko
Što na ….
E nama dalje, mislim ima, ali nije još spremno za objavu. Možda bude hit. Navlakuša. Kome se još čitaju godišnja izvješća?

Ukupno otrčano 4964km (pbić) u 303 treninga (pbić). Odrađeno i točno 100 treninga snage. Pih. Čak ni osam treninga tjedno. Bila i jedna utrka na 10km. Što se tiče ostalih pbića, najviše kilometara ikad pretrčano u siječnju, veljači, ožujku, kolovozu, listopadu. U kolovozu sam prvi (i zadnji?) put imao kilometražu veću od 500km (558km). Zanimljivo je da sam cijelu godinu samo tri yad-a otrčo. To mi se nije desilo od pretprošlog desetljeća ovog stoljeća. Al sam zato odradio polumaraton mica (pazite na naglasak ako čitate na glas; mice u množini).

Lani sam također ubo i nekoliko novih trkačkih destinacija. Ludilo. Zaletio se do ribnjaka Vukšinec – Kostanj, pa malo po šumi uz staru Česmu, jednom i do ribnjaka u Sišćanima, pa onda još malo uz Česmu. Nakon toga je došla i Marča. Uglavnom sam sve obuhvatio (Bešlinec, Stara Marča, Sovari, Šumećani, Deanovec, Graberje, Sobočani i ovo kaj je između). Ti Boga, trčo po Marči, a nisam po Varoškom lugu, pa sam moro i to pretrčat. Pa sam izašo na Glogovnicu i dotrčo do mosta u Mostarima. Ti Boga, pa što ne bi trčo od mosta u Mostarima. Pa sam onda išo trčat od mosta u Mostarima uzvodno, pa do mosta ispod Poljanskog Luga (do kojeg sam u neke davna vremena dolazio drugim putem). Ti Boga, pa što ne bi trčo s mosta ispod Poljanskog Luga. Pa sam onda trčo i otuda i završio u Lonjici, a obišo i Obrešku i Čemernicu. Pa sam s mosta u Mostarima krenuo u drugom smjeru, nizvodno, pa Marčani, pa idemo još malo, pa Prokljuvani, pa idemo još malo, pa do Čazme i ušća Glogovnice u Česmu. I onda po Česmi udriš prema Sišćanima. Pa onda ribnjak u Kostanju, pa Bukovec, pa Novakuša, pa Buzadovec, pa uz brzu cestu do Križevaca, pa uz prugu do Lonjice i Poljanskog Luga i Mostara. Smanjit doživljaj. Oke, uz brzu cestu sam išo samo do Križevačke Poljane, a uz prugu do Križevaca i vele mapsi da bi se to dalo spojit. Smanjit doživljaj. A koliko još tu ima mogućnosti. Uzet terapiju.

Bolje?

Mogo sam i do 5000km doći, ali nije mi se dalo. Možda izgleda kao da će plan za ovu bit doseći 5000km otrčanih, ali mislim da neće. Radije bi ja dva poštena maratona i 4000km. Kad smo već kod dosezanja, dnevnik trčanja sam počeo vodit 01.02.2009. Ako ću pazit, uz 400km u siječnju, bi mogao 01.02.2022. u dnevniku dosegnut i 50 iljaditi otrčan kilometar. Dosta za sad. Odo srokat!

Malo, malo, malo sam

Malo sam zbunjen. Dugo nisam kupovo tenisice u trgovini i sad ne znam. Jel mi se noga smanjila ili su se kalupi promijenili? Sve veće i veće su. Zadnje sam uzo Nike socijalu (jednorječna recenzija) Rival Fly 3. Umjesto spejs šatla imam dva kaića na nogama. Imao sam boston 8 42 i on mi je bio taman pa sam uzo i boston 9 42 i nije mi taman. A da sam uzo 41 i po to bi bio masakr. I ovake su mi super. Ne možeš sporo trčat u tome. Spejs šatl za Endorphin Speed. I sad nigdje nema za kupit 41 i po, pa ću morat uzet 42. U međuvremenu se pojavio i boston 10. Pa na kaj to liči? Više ne postoje normalne tenisice. Morat ću još počet trčat bos.

Malo sam zbunjen. Bio krajem studenog na sistematskom. Razgovor s internisticom. Kao zdrav sam, sve u redu, ne mogu mi uvalit nikakvu dodatnu pretragu. I onda odjednom, a koliko imate kila? Ma ne znam, ali teško da imam 70. Imate tamo vagu, pa stanite. Stanem ja, a ono 72.4. Ako se tad nisam šlagirao! (A kako ću se šlogirat kad sam zdrav? Kako?) Počela me tješit, pa dobro ako zanemarimo odjeću, to je ko 70. Pa kako 70? Nemam marte na nogama, već rejsing fletice i ultra laki resjing soks. Kako 70? Nemam na sebi zimski kaput, pulover, šulju, duge gaće, već traperice i tiiišrt. Kako 70?

Malo sam zbunjen. Ovako debeo, pretio, (nastavi niz), …, u studenom sam otrčao 204km@4:41. I to s 9 dana odmora. U prosincu nastavio u istom tempu. Nikako otrčat nekakvi leo, samo garo i pokoja garčina. A možda da se ošišam? Nisam bio kod frizera 7 mjeseci. Obično sam se šišao pred važnije utrke. Aerodinamika, a i da si lakši (manje kose, prnjave čarape i gaće, baterija na vuri napunjena do pola, …). A sad nema važnih utrka, pa nema ni šišanja. Možda da još pustim brk, i ne šišam se još par mjeseci, pa da mi brico složi Prefontaineovski look? Ha! Pa kad prohujim Bukovcem! Bit će svetsko u Judžinu (piše se kak? đ(ak)? ili dž(ak)?), pa bi mogo bit hajp oko Stevice.

Malo sam zbunjen. Bilo na tv-u. Rekla jedna naša atletičarka da bi nakon završetka karijere htjela radit na boljitku nečega. Pa što je taj nečeg?