Crying CEO

U skladu s naslovom ajmo krenut od kraja.

Danas.

Vozim se doma s trčanja i uleti mi stršljen u auto i parkira se na pojas. Dođe mi da … zaplačem. Zaustavim se. Upalim sva četiri. Otkopčavam lagano pojas, a on odzuji na zadnje siceve. Ja van iz auta. Ko će ga sad istjerat. Otvorim zadnja vrata, a on kroz prozor na prvima van.

Danas. Nešto ranije.

Vidio na Velku mešu da pokosilo nasip na Glogovnici od Mostara uzvodno. Napokon. Spojit ćemo nasip, Varoški i Paruževečki lug. Koji krugić. Parkiro se kod NK Zvekovca, pa kreno prema Radulcu po poljskom putu, pa se spustio na makadam za šumu. Po po ovogodišnje izgrađenom makadamu do Vukačeve proseke, pa po proseki koja je makadam, do Paruževečkog puta koji vodi na Glogovnicu. Oke, nasip nije pokošen, ali ovce su na ispaši, pa je pojeden, a bome se ide i u šumu pa je i ugažen. I trčim ja tako, i nasip je sve manje pojeden, sve manje ugažen, sve više drača, sve više agacije. U jednom trenutku ovo ugaženo skreće u šumu. Znam di sam. Znam koja je logika košnje nasipa. Znači još bar kilometar kroz ovo ispred mene. Godinu dana nije košeno. Bog te pitaj kad je zadnji traktor prošo. Jedino su neke živine prolazile. Na sebi imam tenisice, šorc i šiltericu (Ljetni Komandant Sava je ekološki svjesna osoba koja trči bez majice tak da ima manje veša za prat). Dođe mi da … zaplačem. Vjerojatno se s druge strane nasipa samo crvena šilterica vidla. Yes, yes, yes bio sam u pravu, samo kilometar. Samo tri štrafe na trbuhu, a i kvadri su nešto požutjeli. Živ sam još uvijek. I onda lagano do ulaza u Varoški (tamo 2 km od mosta u Mostarima) i po, znam da zvuči nevjerojatno jer svi misle da je to obični šumski put, lokalnoj cesti 31117 (čak su i table s kilometrima postavljene) prema Marinkovcu. Malo prije table 4km skreće se na poljski put uz kanal i nazad smo kod nogometaša.

Nedelja. 14.08.

Nakon prošlogodišnjih eskalacija provokacija na granici s Lonjica Sharksima, ove godine samo turizam. Ti Boga, nakon prošlog ljeta, inflacija, Ukrajina, Tajvan, grobna naknada, ako sad opet eskaliraju eskalacije još će se i Klingonci pojavit. Samo razgledavanje. Idem, razgledavam, a kad odjednom gomile stajskog gnoja. Gomile. Stajskog gnoja. Ima ga ko, ima ga ko, ima ga ko dreka. A zaštitara niđe. Gnoj is back, zaštitari njet. E, moje ajkule, ne bi javili sniferima. Dođe mi da … zaplačem. Čak je mp3 player to prepozno pa mi je zapjevo, eeeeee, aj a men ov konstant sarou!!!!

Utorak. 02.08.

Trkačke tragedije. Ne možeš na Stravi u komentar upisat riječ trava. Strava. A marica se može upisat. Dođe mi da … zaplačem. Prvo je skužil Kolarek (31.07.), al ja nisam skužil da je skužil, dok nisam danas (02.08.) sam skužil. Pol vure sam pokušaval napisat komentar.

Nedjelja. 31.07.

Joj opet prekardashians! Trčim po nasipu na Česmi i bum otrčal 32. A ono ajd još samo do ove okuke, pa do one okuke i skoro Vustje, a na vuri 17.73 km i sad se vrni nazad. A okrepe niđe. Ni česme, ni sokića, ni limunića, ni gimešteka, ni pivice. Naravno, ja nisam uzo, a ribiči me stavili na ignore. Nude te s gemištekima sam kad znaju da nisi žedan. Dođe mi da … zaplačem. A ona dvojica kod Siščana cuclaju dvolitarsku Žuju (ionako bi odbio, tolko pak žeđen nisam bil) ko Pavle Vujsić rakiju u Ko to tamo … E, neće vam tako dugo potrajat. Al zato ima osmatračnica, ko … s ove siščanske strane, dok je s čazmanske strane samo jedna. Tak da ko brije na osmatračnice nek koristi ulaze Donji Draganec ili Siščani. Najdomljiviji je Tower kod Kostanja. Treba i na drugoj strani napravit isti takav. Two Towers. I još Tower Bridge između njih. I onda još po noći palit baklje na Towersima. Koja atrakcija.

Nedelja. 10.07.

Misliti je … Mislio sam 25. Mica. Ne može bit samo mica. Uvijek je neka. Možda mica krstarica. A onda u jednom trenutku izletim iz šume na neki kanal u roj muva. Pa me muve prate jedno vrijeme. Dođe mi da … zaplačem. Pa idu na me ko na gnua u Opstanku. Toooo! Mica gnuica! Mogo bi osnovat i neki ljetni running team, tipa Summer Gnus. Ajmo, Gnusovi, ajmo! Misliš, misliš i ne paziš! Ništa od mice, bit će yad. Morat ću popit pivo. Ili čak dva. Mala. Ko Ljetni Tuđman. Zna. It is known.

Danas. Nešto kasnije.

Joj, dugačak post. Prije objavljivanja bi trebo to još jednom pročitat, popravit tipfelere, … Dođe mi da … zaplačem.

Vrbovec half(limb)

Auuu, zaboravio sam što sam piso u zadnjem postu. Joj, sad moram ić to ponovno čitat. Daj brojite do 300 da vam vrijeme brže prođe. Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedamnajst, evo sad ću, pomalo, pedestosam, samo vi brojite, sedamdesšest, sto četrtristo, tristo! Evo mene!

Pročito sam. Tamo sredinom travnja vratio se soko. Vrebač. Odma sam pomislio ne sluti na dobro. I naravno, za tjedan dana se ozlijedim, taman pred zadnju veliku dužinu od 40km, 4 tjedna pred maraton. Odma sam proglasio kraj priprema. Da, naravno da sam trebao pauzirat bar tjedan dana, i naravno da to nisam napravio. Nastavio sam s laganim trčanjima i smanjenom kilometražom i išlo je to nabolje. Taman su sredinom svibnja i pokosili mi neke nasipe pa sam krenuo malo u inspekciju teritorija.

Prije 4 tjedna sam zakuvo na trčanju (uz žlicu vegete bio bi taman, pa sam prigodno nazvo trening mica karapanđica). Već na 16 km sam znao da će bit frka i sad da odem prema autu (još 2 km) ili prema Vrbovcu (još 10 km). Taj tjedan sam završio s 93 km, a onda sam dodao gas. Iduća tri tjedna 110 km, 100 km, 115 km. Sve ok. Prek tjedna u 15:15, uglavnom po suncu, tako da sam se u potpunosti aklimatizirao. Što se tiče inspekcije, joj ne znam. Moram opet promjenit ime na Stravi u Franji Tahy. Opustili se seljaci, em livade nisu bile pokošene, ajd još bi prešo preko toga, ali izore 400m puta i posadi kuruzu. E, ak se tad nisam šlogiro!

I onda sam odlučio da ovaj tjedan bude lagani. Niti jedan dan preko 10 km i u nedjelju half i onda idućih 5 dana odmarat od bilo kakvih aktivnosti. Javila se noga u srijedu, pa sam odmah otkazao trčanja u četvrtak i subotu.

Prijavio sam half i nije mi se dalo mijenjat distancu. Bum probal, pa sad dokle ide, ide. A ak ne bu išlo, bum se dovlekel do neke okrepe i čekal. Morti bu gemišta.

I tako došao je taj dan. Nakon godinu dana ponovno na trci. Malo časkanja pred utrku, malo gledanja i pljeskanja klincima, i evo starta. Krenuo sam sa začelja, i u nekom trenutku bio na tempu 4:22, 4:23 po kilometru i išlo je to, a onda na jednoj nizbrdici sam se malo preplašio pa sam malo smanjio, pa malo se više zadržavao po okrepama i tak. Na okretu sam žico i gemišt, al vele da su ovi brži sve popili. Cccc, trkačka kolegijalnosti! Brojio kilometre do kraja. Pa još 7, a noga drži. Još 5, pa to se može i prehodat ak treba, i tak. Dosta brzo su mi kilometri prolazili. Pogotovo u drugom dijelu. Bilo je toplo, ali nije bilo sparno, pa se nije cijedilo s mene, a još je bilo i vjetra. Auuu, milina! Nikad lakše odrađen polumaraton. Nakon 20 km sam čak videl i T-Rexa. To mi se prije nije dešavalo. Okrepe su bile standardno česte i dobre. Malo sam više obraćao pažnje i okolišu, pa sam osim T-Rexa, vidio i neke druge stvari. Recimo, na jednom mjestu mi je mrak pogled na Medvednicu. Vidi se cela. Valjda je Medvednica.

Na kraju, nekakvih 1:37 i nešto za valjda 8. mjesto i 3. u kategoriji. Jes da sam se lani prijetio da ću bit drugi. Neki se uplašili pa nisu ni došli. Dobra je utrka, naravno da dolazim i iduće godine. Ne strepite, ne strepite, bit ću četrnajsti! Noga malo zateže, pa ledimo, pa možda odmorimo i do 01.07. Što ne bi spremio maraton ispod 3 za 3 mjeseca? Problem je u tome što ću morat trčat manje, a ne više. A kupit ću i karbon, pa makar izdržo samo jednu trku. Kao sad bi trčo Zagreb, koji me mrzi (neda da ga lajkam na fejsu).

Nekako s proljeća

Nekako s proljeća počnem trčat u šorcu. Nekako s proljeća pikajući kukci izlaze iz sredine hrpta nasipa. I onda uđu od ispod. Da ne velim sazad. I ne znaju izać. Joj! Koji k? Ti mater! Joj!

Nekako s proljeća počnem trčat po različitim mjestima. Ima put. Put po kojem sam već trčao. S jedne strane istovareno desetak prikolica stajskog gnoja. S druge strane također. I tako skrenem ja na taj put. Vidim u daljini dva tipa. Kako se približavam vidim da su se usplahirili. Dođeš bliže, a kad tamo dva zaštitara. Zauzeli borbeni položaj. Svaki u svom kolotragu. “Dalje nećeš moći!” – veli ćićastiji. Dalje nećeš moći! Počne mi se odma film u glavi vrtit. Oće sad zvat decu? Deco, deeecoooo, a ono iz šume izleti ekipa sa sekirama, Tata, taataaaaa, aaaaaaa, aaa. A ništa skreno udesno. Je nek, ti boga! Razuman uzmak, bolja polovica hrabrosti. Koje je ovo proljeće đe ne moš uživat u njegovim mirisima? Koja je ovo država đe ti ne daju snifat gnoj? U povratku sam ih isto zaobišao, malo su me kasno skužili (slaba vidljivost od gnoja), ali face su bile u stilu: Jo, opet ovaj! Dobro da su iskočili na 6-om kilometru. Ostane ti još 30 kilometara vremena za razmišljanje o čemu piskarat.

Nekako s proljeća nestalo je sivog sokola koji me vrebo. Otkako sam se počeo pripremat za maraton, nema ga više. Jel on uopće postojao ili je to bila neka utvara? Možda mi je podsvijest slala poruke: Man’se ćorava posla! Ko neki maratonac, a ne ide maratone! Eeee, ne može! Ak se nastaviš glupirat, odnijet će te, pojest će te! Pripreme za maraton? Pa idu. Evo u 7 tjedana sam popio već 11 piva.

PS Nekako s proljeća, ošišo sam se ja. Nakon deset mjeseci. Već imam i novi termin za šišanje. Tri dana pred maraton. Nema lavabo.

Don Ciccio Cuccia

Čitam nešto i naletim na lika kojeg su zvali don Ciccio Cuccia. Gledam i ne vjerujem. Odma mi došlo da promjenim ime na Stravi. Don Ciccio Cuccia. Strah i trepet Badgers Drifta! Don Čičo Čuča! I onda držiš motivacijski govor podanicima i na kraju upozorenje: Ko izda, p…a!

Izgleda da sam počeo s pripremama za maraton. Prvo sam odradio pripreme priprema maratona. Kupio sam si čašu za pivu i par piva. Nemačkih. A što ćeš, nemačka medicina je najbolja na svijetu. Pa sam odradio i pripremni yad od 30km, tako da mogu isprobat čašu. I obzirom da su pripreme priprema maratona prošle ok, odlučio sam da prošli tjedan počnem s pripremama maratona. Jedan je stvar odlučit, a sasvim druga stvar provest to u djelo (i treća je stvar stvarno otić na maraton). U jednom trenutku treba stisnut lap na vuri. Zadnji put sam to napravil lani u lipnju. Nije lako. Ali ipak u srijedu sam se zalapao. 11×1′. Što reći? Užas! Sav sam se pogubil. Morat ću počet malo više lapat da opet upadnem u štos, barem jednom tjedno barem 5x100m ili 5×30” odradit. I subotu sam još jedan yad od 30km odradio. Ali jedva. Skoro mi je puta sfalelo. Isplaniro sam 15 tam i 15 nazad. I idem ja tam, i kak se približavam tam vidim da bu gusto. Put bude završil, a meni bude falelo par metri, pa budem moral još po šumi trčat. E ne bude. Jedva. Taman 15km. U povratku sam odlučio da ću napravit još segment na Stravi: Di pes p***u nosi? Što bi don Ciccio reko na ovo? A tek na Pamela A. segment (ima jedna ruta koja je kandidat)? Otrčiš, sinkaš, a ono iskoči Local legend on …

Naručio sam si New Balance tenisice. Nekih 400kn. Neki Evoz, Ezov, Ezop ili što već model (valjda neće počet govorit). Kad sam krenuo s trčanjem to mi je bio glavni brand. Pa jedno 8, 9 komada sam skuril. Nikad neću zaboravit 902 MR model. To su bile tenisice.

Pedest iljada!

A: Pedeset iljada! Pedeset iljada! PEDESET ILJADA! PEDESET!

B: Šta je, šta se dereš tamo! Pa nisi doma, na internetima si. Šta pedest iljada? Tolka inflacija, pa ti povećalo plaću na pedesest iljada?

A: Pedeset iljada kilometara! Otrčo sam po dnevniku trčanja pedeset iljada kilometara. I ne samo to. Prvi zapis je od 01.02.2009., a s današnjih 14km sam prešao brojku od pedeset iljada. PEDESET ILJADA!

B: Baš danas! I to baš na 01.02.2022.!

A: Je nek, ti boga! Bilo je teško. Strašno teško. U zadnjem blogu sam skužio da bi to moglo tako ispast, ali uz veliku žrtvu i odricanje. Moro sam u siječnju otrčat 400km. Razumiješ ti mene? Siječanj. Samo 400km. E, jel znaš ti koji je to pritisak? Cijelo vrijeme gledaš kalendar, pa kilometražu, pa kalendar. Pa odeš trčat, pa paziš da ne pukne, da staneš na vrijeme, da ne eksplodira. Umjesto dvajst, trist, a i dvajst je previše. Poslije trčanja nema kajanja! Ne moš abortirat trening! Ne možeš ne odradit trening il otrčat trening od dva kilometra. Razumiješ ti mene? A od danas napokon mogu normalno trčat. Ljudi moji! Šta je ovo? Kakva sreća!

B: (o bože s kim ja živim!)

A: Naj kolutat z očima. Nisam čak stigo ništa napisat o veprovoj glavi i samo veprovoj glavi koju sam sreo na trčanju. Trenutno je u jarku. Ali svako malo gleda u drugom smjeru. Under pressure!

B: Ček, ček, ček malo! Pa u tom dnevniku su zapisane i neke trke iz 2008.? Kako to? Kako to?

A: Što: Kako to? Kako to? Što kakaš? Što ne bi bilo zapisano? Zapisano je 6 utrka iz 2008. Zapisano je nakon 01.02.2009., i to ono i samo ono za što imam dokaze da sam to otrčo (odma sutra kod javnog bilježnika da to ovjerimo). Kao što imam i dokaze za sve što sam otrčo od 01.02.2009. naovamo. Aha. Nisam ja fejker, nema kod mene lažiranja da sam nešto kao trčo, a nisam. Il da je neko drugi trčo pod mojim imenom. Samo preko mene mrtvog!

B: Wtf?!

A: Ništa wtf. Svakakvih se likova moglo srest. Sjećam se jednog kojeg sam dvaput prestizao na Plitvicama, a on mene nijednom. A taj ti je na jednom Zagreb maratonu imao ovakve prolaze: 14km: 1:15:03; 21km 1:22:00; 35km: 3:01:13; Finish: 3:10:01. A ima i drukčijih majstora. Vidio nedavno, neko se hvalio u nekakvim novinama da je otrčo sve major maratone. I tako kreneš to čitat. l onda vidiš da se hvali da je otrčo normu za Boston. Ccccccc, ček, ček, ček. I onda odem pogledat reze i vidim da je trčo maraton 3 sata i 9 minuta. Ako se tad nisam šlogiro! Auuu, majstore, pa kud 3:09! Ne moš ti 5km otrčat u tempu maratona 3:09, pa makar ispred tebe trčali 3,09 miljona ojra, a iza tebe 3 nosoroga. I 0,09 plamenih jazavaca. Iskopat će tebe Billy! Nađeš di se prodaju slike s tog maratona, utipkaš startni broj i naravno neki drugi lik na slikama. Tko si ti? Ti, ti, da, ti na slici. Čiji si ti?

B: Mamin i tatin? Možda?

A: Pizdek.

B: Ozbiljno?

A: Najozbiljnije. Đukele! Neda im se par godina posvetit treningu (realno ak sam ja mogel pet puta trčat maraton ispod tri, onda …) nego misle da sve mogu kupit novcem. I onda se još mora kurčit okolo. Para imam, a sape nemam! Po novinama se slikam, trkačke priče spremam! Yeah! Mogo bi se kladit u pečeno janje i gajbu piva ladnog da sigurno nije jedini takav. Znam da se još jedan hvalio za Boston, ali nikako da kaže od kuda mu norma. Jel ima još tog kuvanog vina?

B: Ima, ima!

A: Hi, hi, ha, ha, he, he, … ima jedan sivi soko, što na baderi stoji visoko! oooooo …. ! Prije je bježo, a sad … eeeeee!, ne može dalje. Hi, hi, ha, ha, he, he!

Sivi soko

Ima jedan sivi soko
Što na ….
E nama dalje, mislim ima, ali nije još spremno za objavu. Možda bude hit. Navlakuša. Kome se još čitaju godišnja izvješća?

Ukupno otrčano 4964km (pbić) u 303 treninga (pbić). Odrađeno i točno 100 treninga snage. Pih. Čak ni osam treninga tjedno. Bila i jedna utrka na 10km. Što se tiče ostalih pbića, najviše kilometara ikad pretrčano u siječnju, veljači, ožujku, kolovozu, listopadu. U kolovozu sam prvi (i zadnji?) put imao kilometražu veću od 500km (558km). Zanimljivo je da sam cijelu godinu samo tri yad-a otrčo. To mi se nije desilo od pretprošlog desetljeća ovog stoljeća. Al sam zato odradio polumaraton mica (pazite na naglasak ako čitate na glas; mice u množini).

Lani sam također ubo i nekoliko novih trkačkih destinacija. Ludilo. Zaletio se do ribnjaka Vukšinec – Kostanj, pa malo po šumi uz staru Česmu, jednom i do ribnjaka u Sišćanima, pa onda još malo uz Česmu. Nakon toga je došla i Marča. Uglavnom sam sve obuhvatio (Bešlinec, Stara Marča, Sovari, Šumećani, Deanovec, Graberje, Sobočani i ovo kaj je između). Ti Boga, trčo po Marči, a nisam po Varoškom lugu, pa sam moro i to pretrčat. Pa sam izašo na Glogovnicu i dotrčo do mosta u Mostarima. Ti Boga, pa što ne bi trčo od mosta u Mostarima. Pa sam onda išo trčat od mosta u Mostarima uzvodno, pa do mosta ispod Poljanskog Luga (do kojeg sam u neke davna vremena dolazio drugim putem). Ti Boga, pa što ne bi trčo s mosta ispod Poljanskog Luga. Pa sam onda trčo i otuda i završio u Lonjici, a obišo i Obrešku i Čemernicu. Pa sam s mosta u Mostarima krenuo u drugom smjeru, nizvodno, pa Marčani, pa idemo još malo, pa Prokljuvani, pa idemo još malo, pa do Čazme i ušća Glogovnice u Česmu. I onda po Česmi udriš prema Sišćanima. Pa onda ribnjak u Kostanju, pa Bukovec, pa Novakuša, pa Buzadovec, pa uz brzu cestu do Križevaca, pa uz prugu do Lonjice i Poljanskog Luga i Mostara. Smanjit doživljaj. Oke, uz brzu cestu sam išo samo do Križevačke Poljane, a uz prugu do Križevaca i vele mapsi da bi se to dalo spojit. Smanjit doživljaj. A koliko još tu ima mogućnosti. Uzet terapiju.

Bolje?

Mogo sam i do 5000km doći, ali nije mi se dalo. Možda izgleda kao da će plan za ovu bit doseći 5000km otrčanih, ali mislim da neće. Radije bi ja dva poštena maratona i 4000km. Kad smo već kod dosezanja, dnevnik trčanja sam počeo vodit 01.02.2009. Ako ću pazit, uz 400km u siječnju, bi mogao 01.02.2022. u dnevniku dosegnut i 50 iljaditi otrčan kilometar. Dosta za sad. Odo srokat!

Malo, malo, malo sam

Malo sam zbunjen. Dugo nisam kupovo tenisice u trgovini i sad ne znam. Jel mi se noga smanjila ili su se kalupi promijenili? Sve veće i veće su. Zadnje sam uzo Nike socijalu (jednorječna recenzija) Rival Fly 3. Umjesto spejs šatla imam dva kaića na nogama. Imao sam boston 8 42 i on mi je bio taman pa sam uzo i boston 9 42 i nije mi taman. A da sam uzo 41 i po to bi bio masakr. I ovake su mi super. Ne možeš sporo trčat u tome. Spejs šatl za Endorphin Speed. I sad nigdje nema za kupit 41 i po, pa ću morat uzet 42. U međuvremenu se pojavio i boston 10. Pa na kaj to liči? Više ne postoje normalne tenisice. Morat ću još počet trčat bos.

Malo sam zbunjen. Bio krajem studenog na sistematskom. Razgovor s internisticom. Kao zdrav sam, sve u redu, ne mogu mi uvalit nikakvu dodatnu pretragu. I onda odjednom, a koliko imate kila? Ma ne znam, ali teško da imam 70. Imate tamo vagu, pa stanite. Stanem ja, a ono 72.4. Ako se tad nisam šlagirao! (A kako ću se šlogirat kad sam zdrav? Kako?) Počela me tješit, pa dobro ako zanemarimo odjeću, to je ko 70. Pa kako 70? Nemam marte na nogama, već rejsing fletice i ultra laki resjing soks. Kako 70? Nemam na sebi zimski kaput, pulover, šulju, duge gaće, već traperice i tiiišrt. Kako 70?

Malo sam zbunjen. Ovako debeo, pretio, (nastavi niz), …, u studenom sam otrčao 204km@4:41. I to s 9 dana odmora. U prosincu nastavio u istom tempu. Nikako otrčat nekakvi leo, samo garo i pokoja garčina. A možda da se ošišam? Nisam bio kod frizera 7 mjeseci. Obično sam se šišao pred važnije utrke. Aerodinamika, a i da si lakši (manje kose, prnjave čarape i gaće, baterija na vuri napunjena do pola, …). A sad nema važnih utrka, pa nema ni šišanja. Možda da još pustim brk, i ne šišam se još par mjeseci, pa da mi brico složi Prefontaineovski look? Ha! Pa kad prohujim Bukovcem! Bit će svetsko u Judžinu (piše se kak? đ(ak)? ili dž(ak)?), pa bi mogo bit hajp oko Stevice.

Malo sam zbunjen. Bilo na tv-u. Rekla jedna naša atletičarka da bi nakon završetka karijere htjela radit na boljitku nečega. Pa što je taj nečeg?

Antimarkeri

Ubilo jazavca na autocesti prije dvije godine. Prije mjesec dana istog tog jazavca osudilo da je kriv. Zato što ga ubilo. Nisu nigdje uspjeli rupe naći. Valjda se jazavac teleportiro. Izgleda da je imo krive gps koordinate. E onda se javio neki lik da bi svim živinama stavit markice. Pa koga bi ti markiro? Kad antimarkeri održe demonstacije, nikome neće past napamet takve bedastoće.

Taman sam danas završio s devetodnevnim trkačkim postom. Prigodnih 9 km za 4401 km Na Sesvete sam trčo neki yad. Skoro 33 km na 4:20. I onda si gruntam da idem u Crikvu il na odmor? Odabro sam odmor. Ionako nisam treniro za maraton pa čemu se ići patit.

A nisam treniro jer mi se nije dalo, a i nisam preponu, aduktor (ili što je već bilo u pitanju), htio forsirat. Kao pronašao sam krivca za te probleme. Tenisice. One drogeraške.

Bit će prelazni rok. Od kad sam član sadašnjeg kluba vlada korona. Ako promijenim klub, možda … Možda da stavim oglas na Njušku ili fejs: Rabljeni maratonac kilometraže oko cirka 50 iljada, slabo motiviran za utrke, neutvrđenog glikenejđa, … E glikenejđ. Po njemu treba gledat starosne kategorije na trkama, a ne po osobnoj iskaznici.

Planovi za dalje. Nema. Imam uplaćen Split, ali ne znam. Vidjet ćemo.

Glogovničko mostovlje

Prije desetak dana nisam znao di bi išo trčat, pa mi palo napamet da odem do Mostara i da malo trčim po nasipu Glogovnice. Kad sam stigo do Glogovnice trebalo se odlučit kuda. Jel prema Obreški i Poljanskom, ili prema Varoškom, ili na istok, na Marčane di još nisam trčao? Ipak Marčani, da nastavim ovogodišnju tradiciju trčanja djevičanskim rutama. I tako krenuo prema Marčanima. Ima nasip samo na sjevernoj strani. Bum si otrčal do mosta i nazad. Možda još skrenem malo u šumu, ak bude kakav dobar put, tek tolko da skupim 10, 12 kilometara.

I tako krenem. Nije autobahn, ali nema puno vegetacije pa ide. I tak nakon 4 i po kilometra stigo do mosta u Marčanima. I dalje nasip izgleda solidno, pa idem još malo po njemu. Nakon 6. kilometra se nasip počeo odvajat od Glogovnice uz šumu. Pa idem još malo da vidim do kud ga ima. I tak izbijem na neku makadamsku cestu. Na jednoj strani neko selo (vidio kasnije Prokljuvani), pa krenuo još malo po cesti na drugu stranu. Vidi mosta! A evo još i nasipa! A vidi u daljini i čaznanska dva tornja! Dve Kule! Pa ne izgleda to tako daleko i tako po nasipu (ovaj put sam prešao na južnu stranu) došao do ušća Glogovnice u Česmu u Čazmi i nogom stao na asfalt na cesti prema Bosiljevu. 10,7 km u jednom smjeru. Ajmo nazad.

Pale su mi razne stvari na pamet. Recimo, Zagreb – Čazma offroad verzija. Od Božjakovine do Čazme ruta je tu, još samo treba vidjet jel sa da kaj složit od Zagreba. Zatim, kad sam već dobežal do ušća Glogovnice, možda bi mogel odbežat i prema izvoru. Pa sam počel brojit na koliko sam glogovničkih mostova bil kad sam bil na trčanju. Pa da ih pobrojimo.

Ajmo od ušća. Prokljuvanski most. Cesta je s jedne i druge strane makadamska. Stupovi betonski, dok se trči, hoda, vozi po drvenim gredama. Mostovi kod Marčana, Mostara, Koritne su pravi mostovi. Most kod Gradeca, a tak, da nema ograde ne bi ni skužil da je most. Idući je mladi željeznički most kod Lubene na prugi Gradec – Žabno. Zatim imamo i drveni pješački most kod Buzadovca. Nije brv. Most. Brvi su okrugle. Valjda bu preživel i kad Glogovnica podivlja. Za kraj još ostaje i poljoprivredni most ko Poljane Križevačke. Bliže izvoru nisam išel. A možda.

Od prošlog bloga, sam malo smanjio doživljaj i sad trčim samo 100km tjedno. Imo sam prije dva i po tjedna neke probavne probleme pa sam propustio dva trčanja i imao tjedan od 60km. Nakon par mjeseci bio ponovno u Marči, usput rastrčavao i tuđeg pesa. Srećom, uspio ga uvalit nekom drugom 😜. U ponedjeljak je ovogodišnja kilometraža prešla 4000km (jednom sam na Staru godinu odradil 30km da bi imal tu brojku). U utorak sam proslavio i kraj ljeta. Zadnje bezmajično trčanje ove godine. U Varoškom. Pojavil se još neki put po kojem još nisam bežal. I kak da sad napravim deset dana pauze? Kak?

Porezna reforma

Zadnja četiri tjedna mi je bila prosječna kilometraža 127 kilometara, pa sam odlučio ovaj tjedan kao trčat manje. Valjda. Zasad ide dobro. Vjerojatno neću dosegnut niti 90km, ali ima još tri dana, pa trebam bit oprezan. Evo prošli tjedan, trčim i onda otrčim negdje di nisam još trčo i tako trčim i odjednom bacim pogleda na vuru, a ono već skoro 15 km, a do nazad ima i skoro 9 kilometara. Frka. Trebala bi imat vura alarme: Ej stani malo, kud si zašo? Stić će te noć u tuđini. A staze, a puta? Niđe! Frka. Ili da u toku aktivnosti pritisneš gumb i on ti zapamti poziciju i prikaže je kasnije na karti. A oni razvijaju spavanje s vurom. Ili da te upozori da si prešo državnu granicu. Najozbiljnije.

Evo prije koji tjedan trčo od Gradeca prema istoku i ispala neka mica. I to mica vaka, mica naka! Kaka mica? Prvo je trebala bit mica KaKaŽeica. Nisam se dugo vozio HaŽejom pa da malo vidim sveta, pa da se zaletim do druge županije. A možda ipak mica putovnica. I tako pičim i vidim neke šljakare kako rade. Dođem bliže ono, ne znam jel Nepalci, Butanci, Tamili, … Putovnicu nisam uzo. Što ću sad? Srećom evo i naših. Sjede u kombiću. Možda neki menađment. Donošenje strateških odluka. Grah s kobasam ili gulaš na lovački? Ni mica kombajnerka nije za bacit. Put skreće prema drugoj pruzi, a tamo neka tetka statira u kuruzi. Odma čelom nazad. Još dok nije stigo Mile s kombajnom. Razuman uzmak. A nisam imo ni sto ojra sa sobom (a ni contactless payment na vuri). Ili mica tucačica. U povratku, iznenada, niotkoga gledan, kod nadvožnjaka u Špirancu, pojavio se radnik jedan. I tuca, tuca, tuca, s kladivcem malim nadvožnjaka pilon.

Ne samo da sam imo rekordne tjedne kilometraže, nego se u kolovozu nakupila i rekordna mjesečna kilometraža od 558 kilometra. Stari rekord je bio 480 kilometara. Tjedna kilometraža povećana za 25 posto. I teško se kontrolirat. To je još jedan par tenisica godišnje. Nije to malo. Evo, svake godine mi firma isplati neke pare u lipnju. Evo, 2006. sam prvi put dobio tih 1400kn i mogo sam si kupit 2 (slovima: dva, CAPS LOCKom: DVA) para najskupljih tenisica za trčanje. Nećete vjerovat, ali 2021. sam dobio isto kao i svih prethodnih godina 1400kn i mogu si kupit 2/3 (slovima: dve trećine, CAPS LOCKom: DVE TREĆINE) jednog para najskupljih tenisica za trčanje. Nisam Bakić, ali recimo, 2036. za 1400kn bi vjerojatno mogo kupit 1 (slovima: jedan, CAPS LOCKom: JEDAN) par najskupljih čarapa za trčanje. Možda. A to su samo tenisice. A di je ostalo? Čarape se troše. Šorcevi se troše. Čim se temperatura popne do 20 stupnjeva trčim bez majice (da se bar tu nešto uštedi). Vura se troši. Treba ju češće punit. A struja ide gore. I tako dalje, i tako dalje …

Od kud sad tih 25% povećanja kilometraže? Nameće se samo jedan logičan odgovor. Nuspojava cijepljenja. I zato hoćemo poreznu reformu za cijepljene. Koliko posto ti se povećala kilometraža, tolko posto platiš manje poreza. Je, nek, ti Boga!