Ljubljanu standardno odrađujem u trokoraku. Dođoh, trčah, odoh. Lijepo mi se prijašnjih puta bilo vozit vlakom, ali zbog izbjeglica, malo se vozi vlakom, pa malo busom, odlučih se na bus. Vožnja je bila ugodna do kilometar prije kolodvora kad se busu zdravstveno stanje naglo pogoršalo, ali je uspio skupit dovoljno snage da se dovuče do postaje. Prijašnjih puta sam odsjedao u hostelima, dok sam se ovaj put odlučio za hotel. Ok su mi bili prijašnji hosteli, ali … Valjda sam postao prestar za takvu vrstu zanimacije. Noćenje s doručkom 50 eura i bilo je sve ok. I tako krenuo ja prema hotelu. Nalazi se u Njegoševoj. Prva zgrada, ambasada od Đetića, lijepa vila, pa malo niže restauracija Das ist Walter (čevapi, pljeskavice i ostale zanimacije), pa Njegošev spomenik, pa velika trgovina Hofer (slovenski lidl ?), pa hotel. Preko puta Urgenca, a uz hotel ljekarna od 0-24h. Krasno sosedstvo. Hotel je kilometar i po od cilja, ak mi se ne bu dalo hodat posle maratona, ko skljokam se, i imam prevoz do hotela po rotirkami. Nakon što sam se smjestio, otišao do sajma. Podignuo broj, malo prozujao, sjeo i popio kavu u izložbenom prostoru posvećenom dvadesetoj obljetnici maratona, pojeo tijesteninu. Bilo mi je lijepo vidjet na sajmu ekipu koja promovirala polumaratone u Splitu i Dubrovniku.
Dobro sam spavao, obavio doručak oko 8 i otišao na kavu. Kavu sam popio u bircu preko puta Das ist Walter. Bio izgleda prvi gost u kafani. Turbo folk na radiju. U birtiji jedina slika Tito i Jovanka. Dobra konobarica, tak da sam ju i častio s 10 centi. Vratio se u hotel, malo bacio pogled na TV. Bila je najava da se moja startna cona zatvara u 10:10, pa sam odlučio krenut na start u pola 10. Odmah sam se obukao za trku. Obzirom da je bilo hladnjikavo jutro odlučio sam na sebe stavit i još jednu staru košulju, koju ću ostavit tamo negdje u startnoj zoni. Hodanjem sam se zagrijao, a i u startnoj zoni je bilo već dosta ljudi, tako da mi nije bilo nešto hladno. Dobro sam si stao, tako da mi nije bila neka gužva na startu.
Da krenemo od kraja. Maraton otrčan za 2:56:52. Popravljen osobni za skoro 2 i po minute. Ako nekog zanima 72. muški i 11. u kategoriji. Nisam dobro odradio maraton. Valjda. Nit sam štopao prolaze, niti mi se da ići gledat prolaze, ali čini mi se da sam išao drugi polumaraton 2 i po do 3 minute sporije. Pa eto nije dobro. Osjećao sam već nakon 6, 7 km da idem nekak prebrzo i da ne budem to mogao izvuć do kraja. I kaj sad, da se usporim? Bilo je vrijeme super, i jebi ga, idemo tim tempom dalje pa dokle bu išlo. Imao sam neke ko planove kak trčati, a onda se pojavio profil staze, malo su mi ti nagibi sumnjivo izgledali, pa budem malo gledo ka su ovi lani trčali. Na koncu ništa od nekog velikog planiranja. Samo bi me izživciralo. Pa još da imam listu, ovaj kilometar ovak, onaj onak, vjerojatno bi odustal ili poslal sve u materinu. Oko 28km osjetio prvi put dosta težine u nogama, a poslije se to povremeno pojavljivalo, ali sam grizel. Još pol vure, pa smo gotovi i posle na čevape i pljeskavicu. Atmosfera na stazi onak ljubljanska. Nije me ništa posebno iznenadilo. Otprilike isto kao i prošlih godina. Malo sam si bil strgan na kraju trke, pa nisam skužil jel neposredno u cilju bilo boca s vodom. Nisam ih primjetio. Pa sam krenuo na drugi kraj di je bila okrepčevalnica, pa je tamo bila velika gužva pa sam odsutao od bilo kakve okrepe i zaputio se u hotel. Nisam zlorabio hitnu. Ustvari sam zadovoljan.
Nakon okrepe, tuširanja, i malo ležanja u hotelu, uputio sam se na zasluženu klopu u Das ist Walter. Već na ulazu su natpisi višejezični i višepismeni. Dosta ekipe vani sjedi, ali idem unutra. Prva stvar koja upada u oči je plakat s Batom kao Walterom na etiketi za pivu za kinesko tržište. Zanimljivo je da piše 0,7 l. Super ima mjesta. Sjednem ja. Dođe konobar.
Konobar: Izvolite.
Ja: Pa 5 čevapa (to je ko mala porcija), pljeskavicu, jednu lepinju i kajmak.
Konobar: Doći će još netko?
Ja: Pa ne.
Konobar: Znači samo za vas?
Ja: (wtf) Da. Gladan sam.
Konobar: Nešto za popiti?
Ja: Pa može ovo vaše pivo.
Dakle, birtija ima i svoje pivo, koje se gle čuda, zove Das ist Walter. Piva ko piva, ali sviđa mi se osamdesetaški dizajn. Gle ima i Titova slika. Nismo ni sumnjali. Duvan za prodaju. Čekam ja da se klopa ispeče. Postaje mi vruće, jer sam gladan, pa skidam trenirku, ostajem samo u majci s kratkim rukavima, tako da se osoblje može uvjeriti u kršni torzo čovjeka koji je naručio duplu porciju u njihovoj birtiji. Izgleda da je klopa gotova. To je za onog što je naručio duplo. Jes da su ti čevapi malo duži nego obični, i da je promjer pljeskavice malo veći, i lepinja je velika, ali ne kužim u čemu je štos. I susjedni stol me malo čudno gleda. Završim ja s oba tanjura.
Konobar: Majstore, riješio si ti to.
Ja: Jesam. Bilo je dobro. Može sad baklava i kava.
Kava je bila poslužena na limenom pladnju. Đezvica, kockice šećera, rahatluk, u liminim posudicama, šalica bez ručkice. Ne moraš ju ni pit, samo nek stoji na stolu. Na pladnju je bila i cigareta. Marka Drina. U konačnici, to zadovoljstvo me koštalo 15 eura. Nakon toga tradicionalna postmaratonska šetnja u kojoj sam nabasao i na Hrvatski trg koji jako lijepo izgleda. Nakon povratka u hotel, odgledao Povratak Kralja, pokušao spavat. Možda se skupilo i 4 sata sna.
Sve u svemu nemam nekih primjedbi. Volio bih da finisherska majica nije noname malo čudnog kroja, ali kaj je tu je.
Odoh!
). Bio je vruć rujanski dan (najtopliji u mjesecu), nije bilo baš najugodnije za utrkivanje. Žao mi je kaj ko firma nismo nastupili u najjačem sastavu jer bi onda bilo sigurno prvi i u ekipnoj konkurenciji kod velikih tvrtki (ovako smo završili na 6. mjestu). Ali iduće godine…, osim ako se pojave poštari. After party, mljac, peku pred tobom ražnjiće, krilca, i ostale zanimacije 🙂
kajjaznam 