Progres

Baš mi paše ovaj zimski half u Varaždinu. Dobra mi je to trka za trening, a i malo mi razbuca pripreme. Nisam imao neki plan što i kako, pa je onda stigla obavijest da se za vikend radi progresivna dužina, pa sam onda odlučio to malo izkombinirat. Odmah sam odustao od pokušaja da trčim prema predloženom planu jer prestar sam da bi sve to popamtio, a i ne volem nešto tu strogo propisanu progresiju jer je to tlaka. Pa sam onda odlučio napravit duže zagrijavanje, na kraju je ispalo 8km na 4:52 i to neplanski progresivno. Da sam bil pametniji odmah bi oćel na Dravu, ovak sam malo trčal prema gradu, pa po trim stazi pa tek onda Drava. Iduće godine odma idem na nasip. A možda bu pol metra snega, pa ću kružit oko dvorane. Na kraju sam ipak napravio nekakav plan za polumaraton: tam 4:35, nazad 4:25, tam 4:15 i nazad 4:05. Plan se odmah raspao jer sam odmah bio na 4:20 i tak. Pa se skoval novi plan: nazad 4:15, tam 4:10, nazad 4:05. Onda smo stigli tam na 4:18, pa nazad na 4:12, pa tam onda na 4:02, pa nazad 4:03 i toliko o mom planskom progresivnom treningu. Pustite me da trčim! Planovi mi samo smetaju. Onda sam još odradil i 3km rastrčavanja. Nazubatalo se na kraju 32 km.

Ajmo malo i o trci. Bilo je puno više ljudi nego lani. Slovenija, Bosna, Mađarska. Stalno je bilo nekoga za ganjat i kak da se držim plana. Obzirom na koncept bilo mi je zanimljivo pratit i rasplete u ukupnom poretku. U filmu koji smo gledali na putu za Ravennu dodavao se i nekakav hendikep za žene pa se gledao samo apsolutan poredak. Možda ima i takvih trka. Ovdje je kod muških prvi bio Matjaž Vrhunc iz M55, dok je kod žena prva bila Helena Javornik iz Ž50. Osim njih moram spomenut i cucka koji je odbežal polumaraton i to prilično dobro. Bar mi je tak izgledalo. Vjerojatno ćemo po slikama moći otkriti vrijeme. Organizacija standardno dobra. Ajde nije da sam bio impresioniran kuhanim vinom. Ipak sam ja butelješ, a ne demižonaš. Vjerojatno su i ljubitelji finišerskih medalja zadovoljni.

Rukomet

Ništa. Ne gledam uopće. Ne zanima me. Onako usput saznam rezultate, koji proizvedu emociju jednako kao vijest o 60000 izbjeglica iz Srednjoafričke Republike. Koga boli … Ne gledam ni ostale sportove. Nogomet pogotovo. Ne sjećam se kad sam pogledao zadnju utakmicu lige prvaka. Sve ignoriram. Sve. I finala. Priznajem bio sam lani na jednoj nogometnoj utakmici Vrbovec – Špansko. Možda odem i ove godine. Pazi koji privilegij za igrače. Gledat ću tamo neku trećeligašku tekmu, a neću gledat finale svjetskog. Ne gledam ni atletiku nešto. Maratone isto ne gledam. Zašto bi ih gledao? Ali ipak si dam truda da pratim rezultate, tako da mi ne promakne nešto posebno zanimljivo, kao recimo jučer, Bernard Lagat koji s 43 na plećima istrči half za 1:02:00, ili npr. Daniele Meucci koji je za 6. mjesto na SP lani trčao osobni 2:10:56. Obično slušamo priče o tome kako je teško trčat osobni na velikim natjecanjima, ali vidi vraga i 4. s tog SP Callum Hawkins je isto trčao osobni 2:10:17.

Što se gleda? Pa britanske krimi serije, Midsomer, Vera, (mladi) Morse, … Čak sam u napasti da si nabavim i književne predloške, recimo starog Morsea (kad ga već neće reprizirat). Zatim, kakav ozbiljan dokumentarac i nevjerojatno, ali istinito, koncerti ozbiljne glazbe. Ozbiljna (točna, ko što bi reko Leonard Bernstein ako me sjećanje dobro služi) glazba, Mehta i Rachlin, a ne dva čelosa i olimpijka Vannesa Mae. Još nisam stigao u stadij da na trkačkoj plejlisti Sex Pistolse zamijenim sa Wagerom. Super mi je trčat na Hey Boy, Hey Girl, od The Chemical Brothersa, uvijek me ubrza, ko zna kak bi bilo s Bumbarovim letom (Rimski-Korsakov) ili Plesom sa sabljama (Hačaturjan).

Nešto i treniram. Ubijam i treći tjedan godišnjeg i prekovremenih od lani, pa se skoro sve trči offroad, trail, što god. Zima je mokra i topla pa ne mogu baš trčat svuda kud sam mislio, jer te blato svugdje dočeka. Isto tako trčim sve prijepodne, što mi je malo problem za specifične treninge. Sutra 6x1km. Inače takve stvari uvijek trčim kasno popodne ili navečer i ok mi je, ali prijepodne, joj koja će to muka biti. Da, da, mogao bih odabrat drugi dio dana, al hoću se malo patit. Bez muke nema nauke. Najavljuju i neku šugu za vikend, pa ću vjerojatno dužinu odradit u četvrtak ili petak, umjesto subote. Jedan dan patnje u tjednu je sasvim dovoljan.