Konjak

Nakon 12 dana netrčanja, odrađeno danas prvo trčanje i to 13 i po na 4:46. Prijašnjih godina bilo je i malo više dana netrčanja, pa je prvo trčanje uvijek bilo onako malo bananasto, pa sam onda odlučio skratit odmor. Mislio sam otrčat do 10km oko tempa 5:00, ali mi je bilo jako oke pa sam malo produžio i ubrzao. Novost na ruti na kojoj sam danas trčao je prikolica s košnicama. Ne kužim baš zakaj moraju biti na 50m od brze ceste?

Nije da sam bio baš potpuno neaktivan tih 12 dana. Nakon Ravenne sam 5 bio potpuno miran, a onda sam u idućih 7 odradio 5 treninga snage. Odlučio sam i pazit na unos hrane pa sam radnim danom ujutro za doručak konzumirao 20 grama lakša peciva i 20 lipa jeftinija. Uštedio 200 grama i 2 kune 😀

Zadnje tri godine sam si za početak priprema za novu sezonu priuštio bocu nekakve fine žestice. Isto tako zadnje tri godine sam uredno išao maraton ispod 3 sata i nije da sam praznovjeran, ali, ali, ali, … , pa sam i sad uzeo bocu. Imao sam i nekakve Konzumove popuste pa sam uzeo konjak Martell. Usput budi rečeno izgleda da se popravio izbor glazbe u Konzumu otkad nema Todorića. Stavros. No passaran.

Vikendom popodne, kavica, konjačić, knjiga. Trenutno na repertoaru su jedna trkačka i jedna matematička. Trkačka: Meb For Mortals od Meba (srebro OI 2004., pobjede New York 2009. i Boston 2014. s osobnim u 39-toj godini) nastala nakon pobjede u Bostonu. Matematička: Mathematics: Its Content, Methods and Meaning, s tim da je jedan od autora The Kolmogorov. U međuvremenu sam pročitao i zadnji dio Abercrombiejeve trilogije The Shattered Sea. Preporučam ga ljubiteljima fantastike. Svih 10 knjiga kojem sam od njega pročitao bile su oke i nadam se da će nešto završit i u obliku TV serija.

Nakon što sam već ranije napravio plan utrka za jesen, malo sam gruntao, pa evo i plana utrka i za proljeće. Siječanjski, hendikep half u Varaždinu, ako ga bude. Zatim drugi vikend u ožujku maraton u Brescii, što znači da ove ništa od Splita (na žalost). Šest tjedana nakon Brescie je Rijeka, pa bi i tu išao na maraton. Na polumaratonu mi je uvijek najdraži dio staze bio nakon okreta na Preluku, pa me zanima hoće li mi biti i na maratonu 😀 Onako turistički bi mogao proslaviti Prvi maj na Kalniku, pa onda u sklopu nastavka kampanje podržavanja lokalnih trka otrčat i cenera u Križu (ako ga bude). Nisam bio još na Karlovačkom noćnom ceneru, pa bilo lijepo da i to odradim i još šećer na kraju, polumaraton u Vrbovcu. Nakupilo se toga. Baš sam nabrijan na 2018-tu.

Ravenna

Standardan odlazak na trku u klupskoj organizaciji, Boćarski, 6 ujutro. Ovaj put nije bio bus pun, nas 40 + vozač i vodič, pa sam sjedio sam. Odmah samo krenuli, pa izgubili pola sata na granici. Dajte nam taj Schengen! Zaustavili smo se kraće u Sloveniji i duže oko sat vremena(odnosno jako kratko, ovisno iz kojeg kuta se gleda) u Outletu Noventa di Piave. U međuvremenu smo pogledali i motivacijski film, Na rubu. Bacio sam oko na cijene u dva sportska dućana, ali nije nešto vrijedno spomena. Najviše me se dojmila božićna jelka. Nakon Venecije nastavili smo put prema Ravenni, pa po čemu drugom nego Jadranskoj magistrali. Bilo je najviše magle na dijelu koji je mogao biti najzanimljiviji, tamo di se more stvarno i vidi, te dio delte rijeke Po. Pravi poljoprivredni kraj.
Po dolasku u Ravennu, oko pola tri, smo odmah otišli podignut startne brojeve. Proces jednostavan. Uzmeš broj, pa te pošalju po majicu. Zanimljivo je bilo da se mogao isprobat majicu (Joma), pa odabrat veličinu, a i drugi dan se valjda još moglo i zamijeniti veličine. Nakon što si pokupio majicu, onda te pošalju po vrećicu u kojoj će se sutra ostavljat stvari. Naravno, dve kile promo materijala, koje sam ostavio u hotelu, ali i vegan friendly šampon (jedan šut, taman za sutra). Cijeli expo su uglavnom zauzeli predstavnici drugih utrka. Proizvođači sportske opreme, valjda dva. Nakon toga smo krenuli u kraći obilazak grada s vodičem.
Vodič je toliko nabrijan na Ravennu da je drugi dan bio bez glasa. U nekakvih sat vremena smo obišli ili dobili pregled svih značajnijijih znamenitosti, tako da si čovjek može za sutra ili za neki drugi put odabrat mjesto kojem će posvetiti malo više pažnje. Ukratko, Basilico di San Vitale, Danteova grobnica, Garibaldi, Piaza del Poppolo, kosi toranj, pa još Teodorikova (tip je Got) palača, mozaici, moderne intervencije u vidu Pacmanovih neprijatelja, … Nakon toga smo završili u hotelu. Osjećao sam se dosta umorno i sito pa mi se dalo ići na večeru u obližnju pizzeriju.
Uspjelo se ispregovarati da doručak bude od 6:30, iako je službeno u 7, a na koncu se ispostavilo da je i drugim gostima u hotelu isto tako odgovaralo da doručak bude ranije pa je bila velika gužva na doručku. Osim maratona, u Ravenni se održavalo i veliko natjecenje mladih mačevalaca, tako da su drugi gosti bili mačevaoci i njihovi roditelji. Nakon doručka smo busom otišli na predviđeni parking za sudionike maratona od kud su nas šatl busevima prebacivali na startno- ciljni prostor. Prije presvlačenja i ostavljanja stvari sam popio i jedan espresso. Za razliku od Trevisa, ovdje se može espresso piti i duže od dvije minute.
Startno ciljni prostor je ispred glavnog gradskog muzeja (valjda). Staza je lijepa. Nije da je full ravna, ali te neravnine su zanemarive. Osim toga ruta prolazi uz skoro sve ove gore navedene znamenitosti. Ono na metar od njih. Basilico di San Vitale 9km, Danteova grobnica 10km. Treba skupit 42 kilometra, pa ide staza i izvan grada, prema Jadranu, ali nikako ga ugledat. Dan ranije je u toku putovanja Goran dao pojedinačne upute za utrku. Pa nisam ga baš pozorno slušao (scusate, scusate). Čuo sam nekakvih 4:05, što je realno, ali ne baš u ovom trenutku. Ipak mi je 5 tjedana između maratona malo preblizu za tako nešto. Trebao sam to otrčat u Zagrebu. A ništa, otrčat ću to u Bresciji na proljeće. Na petom kilometru mi je već bilo ko teško, pa sam se onda stablilizirao, pa sam se negdje poslije 10km prikrpao uz jednu Poljakinju i njenu pratnju. Polumaraton smo išli na 1:28. Više manje smo bili u tom tempu do 30km, pa je onda pratnja otišla, a ja sam nastavio uz nju do 35km, pa sam se onda ugasio. Noge su postale balvani i više nije išlo. Do 40km su još kilometri bili ispod 4:30, a onda sam se do kraja usporio na 4:47, 4:48, 4:40 koliko je za vjerovat satu. U konačnici 3:00:50. Skoro bi mogao reći da sam sad bio zadovoljniji, nego recimo nakon osobnog u Zagrebu. Bizarno. Zanimljivo mi je iskustvo trčanja maratona ovako na blizu. Da nisam išao tu na maraton, išao bih na Starek na PB. Zakuhao bi na 14km i onda bi se patio ostatak. Onda se bolje ugasit na 35km maratona. Poljakinja je na koncu išla 2:59:08 i završila druga u poretku iza naše Marije. Spomenuo sam mozaike, a i Ravenna se promovira kao grad kulture, pa je i finišerska medalja u tom štihu.
Odmah nakon ulaska u cilj, pokupio sam dvije boce vode, otišao se presvući i otuširat. Talijani kulturan. Svi furaju badenmantile na tuširanju, i sad ga moram kupit Bresciu. Nemreš bit jazavac. Nakon što otuširao, popio dva paketića rehidromiksa, krenuo sam u potragu za nekom pizzerijom i pivom. Sama providnost me dovela u pizzeriju u kojoj ima piva u boci od 7 i po deci. Sveti Gral, wet dream, svakog napaćenog maratonca. Za sada. Sve dok se ne pojavi boca od litru (da ne bi bilo zabune – plastičnjare ne računam). Popio i espresso. Usput sam čak i malo slikao, ali samo bitne stvari, tipa Dante, Garibaldi, Pacmanovi neprijatelji … Na koncu sam završio i na Piazzi del Popolo di je bio nekakav sajam čokolade. Gomila štandova, pa sam si ubo i malo čokolade.
U pola četiri smo se skupili i krenuli njihovim busom prema našem busu. U međuvremenu nam se pridružila i Marija koja će s nama do Zagreba. Naš bus je bio parkiran uz dvoranu gdje se održavalo ono ranije spomenuto natjecanja u mačevanju, a obzirom da smo morali krenuti oko 5, iskoristio sam slobodnih pola sata za gledanje mačevanja u živo.
Na putu prema doma nisam više sam sjedio, nego me dopala čast i zadovoljstvo da mi društvo pravi Marija. Svi znaju da je Marija super, ali stvarno je super. Pričali smo, uglavnom trkačke teme, i tako smo se dotakli i planova za ubuduće. Pa sam onda spomenuo da planiram uzeti pauzu od trčanja dva tjedna (iako to nije po planu, već aktivan odmor, dva lagana trčanja tjedno + planinarenje). Kako to misliš uzet dva tjedna pauzu, pa što ćeš radit, pa dobit ćeš pol kile, bit će ti dosadno, i tako to. Dva sata kasnije, stvarno misliš uzet pauzu od dva tjedna? Pa dobro, radit ću vježbe snage. Što da kažem, Marija je super
Samo da iskoristim priliku da svim Forcašicama i Forcašima čestitam na odrađenom poslu u Ravenni.

PS

Zaboravio sam spomenut volontere. Sve penzići. Gomile.

Cenerić

Lani sam zapisao da ću doći ove godine, pa da se odmah zapišem i za iduću godinu. Jupi! Drugi dio godine isplaniran: kolovoz – Novska, rujan – B2B run i Varaždin, listopad – Amsterdam (naravno maraton, ipak sam ja ozbiljan čovjek) i studeni – Cener. Za isplanirat prvi dio sezone ima još vremena 😀

Cijeli tjedan prije Cenera sam bio na godišnjem, pa sam lijepo vrijeme iskoristio za zadnju košnju trave ove godine (5 litri mješavine sam skuril). Redovito sam trenirao, ali malo me je desna prepona zatezala cijeli tjedan, pa sam u četvrtak ipak odlučio odraditi laganih deset umjesto dionica, ali je u šumi bilo predivno pa sam završio na devetnaest kilometara. Petak post. Subota lagano. Trebalo se odlučiti kako trčati Cener. Ipak tjedan dana nakon Cenera sam na maratonu u Ravenni, pa bi ga ipak trebalo otrčati pametno. Plan je bio ići oko tempa maratona ili malo brže. Otprilike na 41 minutu. Na kraju 40:31. Zadovoljan sam. Nisam se nešto potrošio, a i prepona je valjda oke.

Čim su prijave krenule odmah sam se prijavio i uplatio. To mi dođe kao trening za prijave za, kajjaznam, Boston, Berlin, … Obzirom da sam bio na godišnjem odlučio sam pokupiti broj prije starta. Bio sam lani na/u Neboderu, odlično je gore, ali nije mi se dalo putovat u Zagreb. moram se malo odmorit od HŽ-a. Da nisam bio na GO-u, naravno da bih išao gore. Još bih i ranije izašao s posla. Znaju se prioriteti. I tak stigao vlakom u Zagreb, otišao po broj. Ko i lani. Bilo kuda Tajči svuda. I broj, a poslije i medalja. Valjda je ljepota medalja oke. Nisam vidio prigovore na istu. Recimo, ekipa je prigovarala da je Ljubljana loša po ljepoti medalje. Ljepota medalje. Ne kužim taj koncept. Samo bitno. I Dinamo je bil u četvrtfinalu lige prvaka. U web stranicama. Vrijeme do starta sam ubio kavom i razgledavanjem startnog paketa. Ugodno sam se iznenadio kad sam skužio da je majica pamučna. Malo sam se i zagrijavao.

Na startu se nisam baš gurao u prve redove, a i nisam zapeo u nekakvoj velikoj gužvi, tako da sam ubrzo mogao se ufurat u nekakav željeni tempo. Atmosfera uz stazu je bila odlična, bilo je i puno publike uz stazu. Možda sam zabrijao, ali čini mi se da ono od HNK, pa do Trga, s jedne i druge strane neprekinuti niz gledatelja, pa plus 442 Crew u Ilici. Kako nećeš volit ovakvu utrku. Nakon Dubrave u drugom krugu maratona čije ime ne spominjem, ovo ti dođe ko psihoterapija. Kak veli Blaž, ovo je utrka za uživanje, a osobne ganjati negdje drugdje. Primjerice, u Karlovcu. Nisam bio, a trebao bih otići i tamo. Kao i lani, trkače koji su odlučili duže uživati u trci sam počeo dostizati na polovici drugog kruga. Nisam imao nekakvih problema s prestizanjem. Čak sam zadnja dva kilometra i ubrzao. Ionako, kad sam Pale bauljam bezveze s jednog kraja ceste na drugi (da se naučim trčat ravno di bi mi bio kraj 🙂 ), pa sam sad bar imao razloga za bauljanje. Ukupni dojam je odličan. Sve ono što sam napisao lani stoji i dalje, a ne da mi se kopipejstat.

Ravenna, pa od Dantea, nadam se samo grobnica.