Grčna komedija

Nakon maratona sam odmarao 5 dana, pa sam krenuo s laganim trčanjem. Nit predugo. Nit prebrzo. Najduže sam išao 13km, a najbrže 4:56 po km i to jučer kad sam odradio cenera.
Odmah nakon maratona sam se prijavio na trku u Ivanić Gradu na 22 i po kilometra. Živim na 20 kilometara od Ivanića pa bi bilo šteta propustiti ovakvu priliku. Veseli me ići na utrke u blizini. Vjerojatno zato jer ih ima malo :). Mislim da nisam nikad stupio nogom na ivanićko tlo ili jesam jednom kad smo išli u neku famoznu pizzeriju. Naravno, nisam ni znao da postoji hotel Sport koji je zaslužan za održavanje utrke.
Stigao sam kod hotela nešto poslije osam. Cijelim putem je bila magla. Pokupio startni broj, popio kavu, otišao stavit broj na majicu (najgora stvar kod trčanja utrka), stavit čip na tenisicu, pa sreo klupskog kolegu i otišao na još jednu kavu. Još uvijek je bila magla, samo je postala još mokrija. Kad sam se prijavljivao plan je bio ići 1:50, pa ipak bi mogao ići i malo brže, recimo 1:45, a prije starta između 1:35 i 1:40. Magla je, nije toplo, nisam se toplo obukao pa ću trčat malo brže. Krenuli smo, pa sam trčao s Tomislavom do prve okrepe na četvrtom i nešto kilometru u tempu 4:05 po km. Onda sam ja stao i uzeo okrepu, Tomo produžio dalje i ubrzao, a ja malo usporio. Bilo nas je 70 na startu, tako da nakon par kilometara i nije bilo puno ljudi ispred mene, pa sam većinu vremena trčao sam. Samo trčanje po šumi Žutica mi je bilo lijepo. Izgleda da ima puno puteva i to asflatiranih, a vjerojatno i dosta makadama, teren je ravan, pa bi se vjerojatno tu mogao napravit i lijep trening dužine. Na žalost, u samoj šumi se ozlijedila i to izgleda teško jedna od Mađarica. U šumi sam ja stigao jednog, a i nas je stigao jedan, kako smo izašli iz šume napravio sam par bržih kilometara, ali sam se onda potkraj usporio. Ionako se ne mislim ići rastrčavat. Plasmani u kategoriji mi ništa ne znače. Zgodno je, ali čemu, došao sam odradit dobar trening i to sam napravio. U konačnici 1:33:31
Što se same staze tiče bila je ok. Već sam spomenuo šumu. Do šume treba doći, pa se trči po gradu. Bilo je ok. Bilo je malo prometa, ljudi su bili di su trebali biti, tako da se nisi mogao izgubiti. Izgleda da je na jednoj točki u nekom trenutku falio netko, pa je čovjek otrčao malo više nego što je trebao, ali su organizatori priznali grešku, te na lijep način riješili problem. Okrepe su bile, pa zgodne 🙂 Ljudima je bila ovo prva organizacija utrke i mislim da su uspješno položili test. Nadam se da će se trka održavati i ubuduće, te ju svakako preporučujem. Oke, možda je okrepa u cilju trebala izgledat kao i na stazi (mislim na ono što je bilo na stolu).
Nakon utrke sam se istegno, otuširao i presvukao. Obavio ručak, popio Žuju (nije bilo stranjskih piva, Staropramen me bilo strah uzet 🙂 ) u odličnom društvu. Nakon toga je uslijedila dodjela diploma i medalja za nastup i nagrada za najbrže. Princip je bio kao i na Križevci – Kalnik. Pročita te, pa ti odeš po diplomu i medalju, pa ti plješću. Bilo je lijepo vidjet ozarena lica ljudi za koje pretpostavljam da im je ovo bila i možda prva utrka u životu. A onda je pročitalo mene.
Ustanem se i uhvate me dva grča. Lijevi i desni. Pokušavam hodat. Robotovski graciozno. Da mi je to bilo vidjet. Ne ide. Vidli su što se dešava, pa su došli do mene i uručili mi medalju i diplomu. Bome obavili i slikanje. Jedva čekam da obavim tagovanje. Grč Lijevi, Grč Desni i ja. Ne popuštaju. Puna sala ljudi, pa ne mogu se sad hitit na pleća. Probavam se nekak na stojećki odbranit. Obje noge istovremeno. Od čega, j****e? Usto me još i znoj probije. WTF!? Too fast, too long? Žuja? Wudu sranja? Hmmm, wudu sranja. Da. Neko me ne voli. Mrzi me, čak. Ili ne voli moj blog. Recimo, umjesto igranja s lutkicama i iglicama, mogao mi je kupit ulaznicu za Glembajeve 😀

Golubi

Ukratko, 2:59:02, samo sam dva puta išao brže. Prije godinu i po ovo je bio san. Manje od 5 minuta od osobnog. Mogao bi napisati da sam bio loš, ali mislim da to ne odgovara istini. Ne osjećam se tako. Osjećam se dobro.

Uširoko, pa probudio sam se u šest i to alarm. Spavao ko zaklan. Obično mi se to nije događalo. Zadnja četiri sam trčao izvan Hrvatske, pa sam se obično budio dosta ranije prije alarma, pa okretanje po krevetu i tak. Rekli bi idealno naspavan. Doručak mi je nekako teško sjeo. Nikako mi nije išlo. Opet ovih prijašnjih sam se moral suzdržavat na doručku. Možda sam u subotu previše pojeo, a opet jeo sam koliko inače. Idući put ću otići u Zagreb u subotu u neki hotel, tako da se nepošteno naspavam i pošteno doručkujem. Odlučio sam ići vlakom do Zagreba. Trčim maraton, meni to ko praznik, pa nisam htio opterećivati ekipu iz kluba, a ni sebe s čekanjima poslije trke. Ekipa iz kluba je bila dan ranije po brojeve, pa sam u subotu dobil vrećicu, pohranio broj u kuvertu iz Ljubljane o lani. Sjednem u auto, hoću ključ okrenut, blink, pa broj nisam uzel. Krasno!

Vozim se tako ja autom prema vlaku, jedva 60, i tup, ode golub. Bacim pogled u retrovizor, leži na cesti, ne miče se. A j… te, ubio goluba. Ma ne, što će još poći po zlu. Previše sam se naspavao, loše doručkovao, ubio goluba, hoću li doći uopće u Zagreb?

Stigao u Zagreb bez daljnjih stresova, otišao na kavu u Malu kavanu (valjda) i tu započinje najzanimljiviji dio današnjeg dana. Susreti. Sjednem za stol i onda za drugim stolom vidim Marka, bivšeg kolegu iz firme (bili smo i u istom timu). Otkrio je čari trčanja, pa ide na svoj prvi polumaraton (završio ga je). Odlazim prema svlačionicama. Ove godine su organizatori odlučili uvesti garderobe za stvari. Gužva je pred garderobama. Odem se presvući i sretnem svog profesora iz srednje i kolegu iz srednje i prekaljenog trkača Željka (30 godina trčanja). Vratio se trčanju nakon operacije. Gužva je i dalje pred garderobama, pa mi ne pada napamet da čekam u redu, već ostavljam stvari u svlačionici. Naravno, nisam jedini.

Gužva na startu, ali ne kako je znalo biti. Opet ima specijalaca koji idu tamo di im nije mjesto. Da citirim Bandića: Ja znam di živim. Nije ovo Švicarska. Nije bilo nekakvih velikih govora i krećemo. Pa išao sam po planu. Nisam čak ni zaglavio u nekakvoj gužvi. Osjećaj je dobar. Nema problema s okrepama. Ok, trčim brže od većine maratonaca i polumaratonaca pa nema gužve. Nisam vidio kako to izgleda kada, primjerice, velika grupa školaraca naleti na okrepu. Ususret nam dolaze brži trkači, pa kasnije sporiji, a trudim se zapljeskat, bacit koju poruku podrške ekipi koju znam. I uz samu stazu je bilo poznatih lica Tajči & family, Katica, pa Marko, Renata, Piskač, pa Vanja, Mihaela, Luka, Hana, Dinko, Natalija i tak, možda koga i nisam zamjetio. Nice. Vraćamo se na trg, pa niz Ilicu. Dobra je atmosfera, i dalje ide ok.

Ulazak u drugi krug. Ostao sam sam. Sva ekipa oko mene je trčala polumaraton. Skoro nikad se ne okrećem na utrkama, pa ne znam koliko su mi ostali blizu, ali ispred mene nema nikog. Izlazimo na Vlašku i onda skužim da ima tamo daleko neko ispred. Očekivao sam da bude rijetko, ali baš toliko. Leglo mi je to nekako kao jutrošnji doručak. U međuvremenu su počeli i bolovi u oba stopala. Odmah ispod prstiju. Svaki korak. Tenisice, čarape? Imaju tenisice maraton, par polumaratona, treninge tempa. Valjda čarape. Nakon što sam se presvukao, sve je ok. U međuvremenu sam stigao maratonca ispred mene, ali nas je opet dostigao drugi maratonac, a i meni su noge postale malo teške i osjećao sam da to nije to, pa sam nakon tridesetog kilometra stisno lap, i počeo usporavati. Zaustavljao se na okrepama, pa popio, umio se i tak. Plan je bio završit ispod tri sata. Plan obavljen. Mogao sam se još malo više patiti pa završit s 2:57 ili bi završil s 3:10. U tom sporijem dijelu trke sam par puta osjetio da mi je desna zadnja loža bila napeta i to mi je bilo mučno. Prije tri godine sam na ZG maratonu zezno ložu, pa neću sad ponovno.

Cilj. Medalja oko vrata. Službeno upoznajem kolegicu Tanju iz firme koja je odradila uspješno svoj prvi polumaraton. Na okrepi srećem Pinkija, koji je svratio iz Irske da otrči maraton. Bivši kolega iz firme, s kojim sam na svojim prvim bankarskim igrama uzeo pehar. Na okrepi davim se u narančama. Nakon presvlačenja vraćam se po još naranči i onda još jedan susret. Profesore, ne znam jel me se sjećate, ali odmah sam se sjetio. Tomislav je isto iz Irske potegnuo da otrči maraton u Zagrebu. I lijepo ga je otrčao. To mu je treći. Ima neki irski i Hamburg u nogama. Pričamo tako kod okrepa i čujem nema više pive. Nema Žuje za mene. Dajte mi da se kaznim. Izgleda da sam toliko loš da ne zaslužujem ni kaznu. Na ručak ne idem iz principa je je moj prijedlog da se ručak kao takav ukine, te da se umjesto toga pojača okrepa u cilju.

Dolazim u Medvedgrad. Gomila ljudi unutra, većinom trkači. Bacam pogled na jelovnik i što vidim medvjeđa šapa za jest. I što ćeš drugo naručit. Najbolji dio grizlija su šape, i to kad nahrupe crvi na njih. Tko tome može odoljet (Karl May, Winnetou I, Sam Hawkens nakon što greenhorn nožem ubije grizlija). Na koncu se ipak radi o ramsteku s malo narezane kobase, tako da to liči na nekakvu šapu. Pojela se i juhica, a popilo se i pivo Crni Jack.

Idem nazad na trg i primjećujem da me golubi čudno gledaju. Znaju. Šu, šu. Neće se maknut. Znaju.

PS
Na povratku vlakom sam sreo i Slavka, koji puno utrka zabilježi svojim fotićem, tako i ovu.

Post o čekanju

Jedan od onih tjedana u godini. Tjedan u kojem se trči maraton. Još uvijek to shvaćam ozbiljno. Malo ću paziti na hranjenje. Trčat ću samo malo i to u utorak i četvrtak. Šišanje je u srijedu u pol sedam. Naručil sam se još u kolovozu. Kaj je sigurno, je sigurno. Stavit još u reminder da treba i nokte na nogama podrezat. Odmah nakon Varaždina mi je sve izlgledalo idlično, ali sad ima neki filing da ću biti loš. Misli pozitivno. Bit ću loš. Zadnja četiri maratona koja sam trčao bio sam dobar. Ne možeš stalno biti dobar. Moraš biti ponekad i loš. Probat ćemo ići petake ispod 20:30 (osim možda prvog, vjerojatno će biti gužva, a i treba se zagrijat).

Odlučio sam da ću trčat maraton s 405-icom, umjesto Fenixom 3. Odmah nakon toga Fenixu se raspo remen nakon godinu i po. WTF? Nosim ga svaki dan, otrčao sam jedva 2000km. Mazim ga i pazim. Krenuo sam kupit novi remen i onda na Gazdinom web shopu nema više crvenog remena. Pa sam se malo bolje zagledao i vidim da piše da remen ima dvije godine garancije, pa sam ga poslao na servis pa ću vidjet oće li to mjenjat ili ne. Drag je meni Fenix, lijep je i to, možeš se k****t, ali mislim da više neću kupovati takav tip sata. Trebaš se odlučit, oš bit sportaš ili šminker. 405-tica je rugoba, ali njoj vjerujem. Ako ikada crkne kupit ću Polar (koji nema android wear) ili TomTom. Moraš imat uvijek jednog za rezervu 🙂

Dočekao sam da mi stave čvrklju da sam platio startninu. Sad samo još treba dočekat nedjelju i start. Nakon toga će sve biti lakše. Dotada će mi višak slobodnog vremena ubijat The Shrike. Opet čitam, peti ili šesti put, Hyperion Cantos. Meni je to nešto najbolje od SF-a što sam čitao. Ima četiri knjige Hyperion, The Fall of Hyperion, Endymion i The Rise of Endymion. To se ne čita, guta se. Nakon toga krećem u još jedan čitalački poduhvat. Edward Gibbon: The History of the Decline and Fall of the Roman Empire. Šest tomova. Knjižuretina iz 18. stoljeća u šest tomova. Šest. Ne čitam samo (znanstvenu) fantastiku, već i ozbiljna djela. Ove godine sam pročitao već jednu (jako čitljivu knjigu) koja se dotiče rimske povijesti Mary Beard – SPQR: A History of Ancient Rome. Osim toga u zadnje dvije godine čitao sam malo i o prvom i drugom svjetskom ratu David Stevenson – 1914-1918: The History of the First World War, Max Hastings – Inferno: The World at War, 1939-1945. Zanimljiva mi je bila i Geert Mak – In Europe: Travels Through the Twentieth Century. Na čitanje sam se odlučio nakon što se dokumentarna serija s istovjetnim sadržajem prikazivala na televiziji. Uz Gibbona, mogao bih istovremeno ponovno krenuti čitati i Martinov serijal. Možda se dočekaju i The Winds of Winter.