U dosadašnjoj trkačkoj karijeri dvaput su me nazvali Baćom. Balavurdija vjerojatno ne zna ko je Baćo. Baćo je lik koji piskara, trči, (bavi se i ostalim sportskim aktivnostima) u meni jako dragoj seriji Velo misto. Postajao je i pravi Baćo (za one koji žele znati više: link) i fala Smoji što ga je oživio kroz seriju.
Trčao sam Splitski polumaraton 2011. Nije me se nešto dojmilo. Stotinjak natjecatelja (vjerojatno zbog huciptove lige). Bio je start s Rive, ali trči na Marjan i nazad, pa opet na Marjan i nazad i to je to. Lani se promijenila staza, pristup organizaciji, pa i najava da će ubuduće biti krajem veljače pa se promijenilo i moje zanimanje za utrku.
Sve planove podređujem maratonu koji planiram trčati. Ovog proljeća je to Linz 03.04. Čim sam skužil da je Split 5 tjedana prije Linza, a ne 4, (a nisam odmah skužio 😀 ), odmah sam obavio prijavu. Početkom prosinca stigao je i mail organizatora s ponudom povoljnijeg smještaja, pa sam odmah ubo sobu u hotelu Slavija unutar palače. Fakat 100 m od starta. Noćenje s doručkom 200 kn. Za sam put u Split i nazad sam odabrao redovite autobusne linije po autocesti. Pet sati vožnje s jednim stajanjem. Povratna karta s rezervacijama 209 kn.
Polazak je bio u subotu u 12 i u Splitu smo bili u 17. Otišao do hotela, prijavio se. Sve izgleda OK. Doručak od 6 i po, odjava do 11 i po. Zanimljive su brojke na vratima. Hotel pun trkača. Podignuo startni broj. Malo prošetao. Kiše nema, puše, ali nije grozno. Nije mi se dalo nigdje ići na večeru, pa pojeo zadnji sendvič, čokoladu, čips. Malo gledao TV, malo čitao na kindletu The First Law: The Blade Itself, i ošo spavat. Spavam dobro prije trka. Jedino kad nisam spavao dobro je bilo 2011. prije tadašnjeg Splitskog. Tada sam vozio ekipu na utrku, spavali smo negdje nasuprot Rogoznice. Nikako nisam mogao zaspat i na koncu sam spavao sjedečki.
Buđenje u 6:15, kao i svakog radnog dana. Otišao na doručak oko 6:45. Na doručku se pridružujem kolegicama iz firme, s kojima ću također i u Linz. Malo komentiramo jugo, malo trku. Vraćam se u sobu i pripremam za odlazak na neizostavni predutrčni espresso. Zvoni mob, stigle su mi i klupske kolege, koji već sjede na kavi. Oko 8 se vraćam se u sobu i presvlačim. U stvari eksperimentiram. Prvo trčanje u novim tenisicama, adidas adios boost. Htio sam odradit i neki trening u njima, ali su lijepe i čiste, a vrijeme je bilo ružno pa da ih ne zamažem … Ne trčim polumaraton u tajicama, već u nekakvom running shortsu. Prvi put na polumaratonu s Fenixom. Prvi put sam ga spojil i s mobitelom. Sve iz prve. Ko bi reko, radi ko urica. U 8:40 se spuštam na start. Zagrijavanje, pa stal sam si u grupu ljudi da se zagrijem. Vrijeme je ok. Oblačno je, ali ne pada, puše, ali opet ne prejako.
Start. Plan je bio trčati nekakav tempo maratona. Onda sam tjedan dana prije trke pogledao talijansku prognozu i vidio vjetar molto forte. I tako svaki dan molto forte. Zbog puta sam dan odmora u tjednu prebacio s petka na subotu, pa sam u petak odlučio napravit trening u tempu maratona. Polumaraton ću probat otrčat na 1:30. I tako krenuli smo. Ja po planu, polagano. Vidio sam kasnije da je prvih 4 i po kilometra bilo 21:29 (na zadnjem maratonu sam išao petake malo ispod 21:00). To je valjda bilo mjerenje tamo na okretu na ulici Domovinskog rata. Sam okret mi je odlično izveden. Nakon toga sam se ubrzao. Bio je vjetar u leđa i malo nizbrdo, a i dovoljno sam se zagrijao. Tad smo stigli do Lore, i onda je počelo guštanje. Trčiš kroz faking vojnu bazu, mornari stražare na brodovlju, … Neuobičajno svakako. Izašli iz Lore, i evo već Poljud. Pa krug na stadionu, pa ubrzo nakon toga smo na Marjanu. Osjećaj je odličan. Prestigao sam dosta ljudi, pa bacim pogled na sat, ukupni tempo oko 4:02, tako nešto. Dođe mi da zapjevam onu staru Ne može nam jugo ništa … A ništa nastavljam i dalje. Polagano dostižem i prestižem još desetak trkača. Nema umora. Na svim okrepama, osim zadnje, sam se uredno zaustavio tako da u miru mogu popit vodu. Zadnjih par stotina vremena čak i finiširam. U konačnici 1:25:22. Samo jednom sam trčao polumaraton brže od toga. Naprosto staza mi se sviđa. Uzbrdice, nizbrdice, skretanja, promjene ambijenta, … Ovaj dio od ulaza u Loru pa do Rive mi je mrak. Mislim da nema smisla da više trčim polumaratone ove godine. Ionako ih nešto i ne volim previše, pa će mi se idući sigurno zgadit. Zaključak za Linz? Mislim da bih mogao ići ispod 2:55.
Pokupio medalju i vrećicu na cilju i odmah u hotel. Otuširao se, osušio, odjavio, vratio se na Rivu. Malo proćakulao s klupskim kolegama. Završio na ručku u konobi Atlantida. Pojeo riblju juhu, pašticadu, njoke. Popio pivo. Konobar je također trkač, koji nažalost zbog posla nije mogao trčati polumaraton. Bus(evi) za nazad su kretali u 15:00, pa sam bacio još jednu šetnju po Dioklecijanovoj palači, na tržnici uzeo smokve za put i popio kavu. Izgledalo mi je da je sad vjetar ojačao. Nemam nikakvih zamjerki na organizaciju, osim što mi je kolegica iz kluba ostala bez broja (vidio u rezama da je netko drugi trčao pod njenim brojem), pa su joj dali broj od nekog Blaža, pa sad bi je još trebali ugurati na rezultate. Ok, shit happens, nije imala sreće. Pa možda ubuduće na one naljepnice osim imena i startnog broja stavit i prezime. Ili slat nekakav vaucher. Bilo je puno ljudi, a moglo bi ih ubuduće biti i više. A i teško je ponekad izbjeći takve stvari.
Hoću li doći na polumaraton iduće godine, ne znam. Na maraton obavezno.
kajjaznam 