Baćo, Baćo, Baćo …

U dosadašnjoj trkačkoj karijeri dvaput su me nazvali Baćom. Balavurdija vjerojatno ne zna ko je Baćo. Baćo je lik koji piskara, trči, (bavi se i ostalim sportskim aktivnostima) u meni jako dragoj seriji Velo misto. Postajao je i pravi Baćo (za one koji žele znati više: link) i fala Smoji što ga je oživio kroz seriju.

Trčao sam Splitski polumaraton 2011. Nije me se nešto dojmilo. Stotinjak natjecatelja (vjerojatno zbog huciptove lige). Bio je start s Rive, ali trči na Marjan i nazad, pa opet na Marjan i nazad i to je to. Lani se promijenila staza, pristup organizaciji, pa i najava da će ubuduće biti krajem veljače pa se promijenilo i moje zanimanje za utrku.

Sve planove podređujem maratonu koji planiram trčati. Ovog proljeća je to Linz 03.04. Čim sam skužil da je Split 5 tjedana prije Linza, a ne 4, (a nisam odmah skužio 😀 ), odmah sam obavio prijavu. Početkom prosinca stigao je i mail organizatora s ponudom povoljnijeg smještaja, pa sam odmah ubo sobu u hotelu Slavija unutar palače. Fakat 100 m od starta. Noćenje s doručkom 200 kn. Za sam put u Split i nazad sam odabrao redovite autobusne linije po autocesti. Pet sati vožnje s jednim stajanjem. Povratna karta s rezervacijama 209 kn.

Polazak je bio u subotu u 12 i u Splitu smo bili u 17. Otišao do hotela, prijavio se. Sve izgleda OK. Doručak od 6 i po, odjava do 11 i po. Zanimljive su brojke na vratima. Hotel pun trkača. Podignuo startni broj. Malo prošetao. Kiše nema, puše, ali nije grozno. Nije mi se dalo nigdje ići na večeru, pa pojeo zadnji sendvič, čokoladu, čips. Malo gledao TV, malo čitao na kindletu The First Law: The Blade Itself, i ošo spavat. Spavam dobro prije trka. Jedino kad nisam spavao dobro je bilo 2011. prije tadašnjeg Splitskog. Tada sam vozio ekipu na utrku, spavali smo negdje nasuprot Rogoznice. Nikako nisam mogao zaspat i na koncu sam spavao sjedečki.

Buđenje u 6:15, kao i svakog radnog dana. Otišao na doručak oko 6:45. Na doručku se pridružujem kolegicama iz firme, s kojima ću također i u Linz. Malo komentiramo jugo, malo trku. Vraćam se u sobu i pripremam za odlazak na neizostavni predutrčni espresso. Zvoni mob, stigle su mi i klupske kolege, koji već sjede na kavi. Oko 8 se vraćam se u sobu i presvlačim. U stvari eksperimentiram. Prvo trčanje u novim tenisicama, adidas adios boost. Htio sam odradit i neki trening u njima, ali su lijepe i čiste, a vrijeme je bilo ružno pa da ih ne zamažem … Ne trčim polumaraton u tajicama, već u nekakvom running shortsu. Prvi put na polumaratonu s Fenixom. Prvi put sam ga spojil i s mobitelom. Sve iz prve. Ko bi reko, radi ko urica. U 8:40 se spuštam na start. Zagrijavanje, pa stal sam si u grupu ljudi da se zagrijem. Vrijeme je ok. Oblačno je, ali ne pada, puše, ali opet ne prejako.

Start. Plan je bio trčati nekakav tempo maratona. Onda sam tjedan dana prije trke pogledao talijansku prognozu i vidio vjetar molto forte. I tako svaki dan molto forte. Zbog puta sam dan odmora u tjednu prebacio s petka na subotu, pa sam u petak odlučio napravit trening u tempu maratona. Polumaraton ću probat otrčat na 1:30. I tako krenuli smo. Ja po planu, polagano. Vidio sam kasnije da je prvih 4 i po kilometra bilo 21:29 (na zadnjem maratonu sam išao petake malo ispod 21:00). To je valjda bilo mjerenje tamo na okretu na ulici Domovinskog rata. Sam okret mi je odlično izveden. Nakon toga sam se ubrzao. Bio je vjetar u leđa i malo nizbrdo, a i dovoljno sam se zagrijao. Tad smo stigli do Lore, i onda je počelo guštanje. Trčiš kroz faking vojnu bazu, mornari stražare na brodovlju, … Neuobičajno svakako. Izašli iz Lore, i evo već Poljud. Pa krug na stadionu, pa ubrzo nakon toga smo na Marjanu. Osjećaj je odličan. Prestigao sam dosta ljudi, pa bacim pogled na sat, ukupni tempo oko 4:02, tako nešto. Dođe mi da zapjevam onu staru Ne može nam jugo ništa … A ništa nastavljam i dalje. Polagano dostižem i prestižem još desetak trkača. Nema umora. Na svim okrepama, osim zadnje, sam se uredno zaustavio tako da u miru mogu popit vodu. Zadnjih par stotina vremena čak i finiširam. U konačnici 1:25:22. Samo jednom sam trčao polumaraton brže od toga. Naprosto staza mi se sviđa. Uzbrdice, nizbrdice, skretanja, promjene ambijenta, … Ovaj dio od ulaza u Loru pa do Rive mi je mrak. Mislim da nema smisla da više trčim polumaratone ove godine. Ionako ih nešto i ne volim previše, pa će mi se idući sigurno zgadit. Zaključak za Linz? Mislim da bih mogao ići ispod 2:55.

Pokupio medalju i vrećicu na cilju i odmah u hotel. Otuširao se, osušio, odjavio, vratio se na Rivu. Malo proćakulao s klupskim kolegama. Završio na ručku u konobi Atlantida. Pojeo riblju juhu, pašticadu, njoke. Popio pivo. Konobar je također trkač, koji nažalost zbog posla nije mogao trčati polumaraton. Bus(evi) za nazad su kretali u 15:00, pa sam bacio još jednu šetnju po Dioklecijanovoj palači, na tržnici uzeo smokve za put i popio kavu. Izgledalo mi je da je sad vjetar ojačao. Nemam nikakvih zamjerki na organizaciju, osim što mi je kolegica iz kluba ostala bez broja (vidio u rezama da je netko drugi trčao pod njenim brojem), pa su joj dali broj od nekog Blaža, pa sad bi je još trebali ugurati na rezultate. Ok, shit happens, nije imala sreće. Pa možda ubuduće na one naljepnice osim imena i startnog broja stavit i prezime. Ili slat nekakav vaucher. Bilo je puno ljudi, a moglo bi ih ubuduće biti i više. A i teško je ponekad izbjeći takve stvari.

Hoću li doći na polumaraton iduće godine, ne znam. Na maraton obavezno.

Điđe

Vele da je trčanje jeftin sport. Staviš tenisice na noge i pičiš.

Tako sam i ja krenuo, tamo, u ljeto 2005. Sigurno nisu bile u pitanju tenisice za trčanje. Prve za trčanje kupio sam 2008., neki New Balance model. Ispod 300kn. Ružne. Otrčao sam u njima i prvu svoju utrku, polumaraton u Vrbovcu. Na prvu utrku sam išao da probam. Nisam bio siguran hoće li mi svidjet. Svidjelo mi se, pa sam opet krenuo u šoping. Ovaj put po tenisice za trke. Opet New Balance, ali prekrasni 902 model za 450kn. Cijene danas i prije 7 i 8 godina nisu baš na istoj razini, a ni moje trčanje nije na istoj razini pa se tenisice kupuju na sniženjima. Obično mi tenisice traju 1000 do 1200km, a tada lijevo koljeno kaže dosta i ja uvijek poslušam svoje lijevo koljeno. Tako da se do danas potrošilo još 19 pari tenisica. Nemam omiljenu marku, pa je tu bilo svega od Li Ning-a za 200kn do Salomonki za 1000kn.

Trenutno trošim 6 pari: Adidas Kanadia 4 GTX – 870km, Nike Free 5.0 – 518km, Asics Gel Noosa Tri 9 – 402km, Saucony Ignition 5 – 313km, Asics Gel Ds Trainer 20 – 96km i Asics Gel Sonoma GTX – 115km. Dok tipkam na nogama imam Adidas Adios Boost (žute) u kojima ću trčat Split (i koji trening prije) i Linz (valjda, ako prođu test u Splitu), te još u kutiji Adidas Ultra Boost (žute). Škicao sam ultra boostice još od Ljubljane, ali nikako da dođu na neku pristojnu razinu cijene. Sa sniženjima stalno oko 1000kn. I onda prije koji tjedan sam se navratio u Adidasov dućan u Ilici. Pogledam ih, 50% sniženja, cijena ispod 700kn. Pitam trgovkinju, vi to ozbiljno? Da. U košaru s njima. A onda sam još vidio i Adios. Isto 50%, a ništa, košara, 5 rata.

Paralelno s tenisicama sam krenuo kupovat i čarape za trčanje. Znate, one sa L i R na sebi. Obično imam kvalitetan par koji nosim na utrkama, dok na treningu nosim svakakve.

Za prvi polumaraton sam si kupil i prvu majicu za trčanje. Nepamučna. Kratki rukav. Nakon toga sam kupio još par majci, Pro touch i New Balance (kratki i dugi rukav), a onda su se i na utrkama počele pojavljivati nepamučne majice, pa ih se sada nakupilo možda i dvadeset komada. Nikad ih neću uspjet poderat.

Prvih par godina sam trčao u havajkama, fudbalerskim dresovima, odrezanim trenirkama. Bržim trčanjem pojavili su se problemi s ojedima. Kupio sam i running shortse, ali nije pomogle. Eskaliralo je to, te sam nakon prvog polumaratona odlučio isprobat tajice. Preporodio sam se. Zakon su. Imam 4 kratke tajice, i 4 duge (3 tanje i jedne deblje). U zadnje dvije godine sam kupio i dva running shortsa i stvar se poboljšala, tako da ću vjerojatno polako tajice mijenjat s shortsima. Sad je još tu i sportsko donje rublje, tako da… Naravno, za zimu ostaju tajice.

U počecima trčanja sam koristio i neke šuškavce preostale od nogometa. Onda sam 2007. kupio neki Lotto šuškavac (recimo netrkački). Malo je deblji, nije ni lagan. Ove zime sam ga odlučio umiroviti. Malo se i raspada, ali posluži još za poslove po vani. U međuvremenu sam 2013. naletio na nekakvi Nike running šuškavac za 170kn pa sam to uzeo. Trčim ja po svim vremenskim uvjetima, a oba ta šuškavca i nisu baš waterproof, pa sam odlučio odriješit kesu ove zime i uzeo sam Montane minimus (150 ojra na sniženju).

Rijetko trčim bez ičega na glavi. Od studenog pa ponekad i do travnja na glavi je kapa (obična), a ostalo vrijeme bijela šilterica. Prije sam stalno nosio i naočale, a sad ih nosim ljeti, i kad puše vjetar, a i kad se pojave mušice. Imam neke tanke adidasove rukavice i obično ih nosim 10 do 15 minuta na početku hladnih trčanja, a nakon toga idu u džep.

Prvo sam trčao bez ikakvih mjerilica na sebi. Na igralištu sam brojao krugove. Na nasipu su bile table s kilometrima. Ponekad sam nosio ručni sat tek toliko da ne izgubim pojam o vremenu. I kako sam odlučio da ću ići na svoju prvu trku, uzet ću nekakav sat. Tada je već bilo GPS satova, pa sam to malo gledao, pa mi je to izgledalo skupo. I tako sam uzeo nekakvu štopericu. Subota navečer, sutra trčim prvi polumaraton, pogledam na sat i ima kaj vidjet, crkla baterija. Nemaš di otić u dućan i kupit novu. Trčimo sutra s običnim satom. Nakon toga kupio ja odma dvije baterije. Došlo je i vrijeme za moju drugu utrku (prva Volim trčanje utrka). Dođemo u Zagreb, pijemo kavu. Pogledam na sat, pa mogli bi se ići i presvuć te zagrijat. Dođemo do auta, sat više ne radi. Opet crkla baterija. Nakon toga se i sat počeo glupirat s vremena a vrijeme, i u prosincu 2008. sam uzeo Garmina 405. Gledao sam i ostale marke, ali presudilo je to što je imao integriran GPS u sebi. Par puta sam nosio HRM traku, ali sam odustao. Gnjavaža. Nikad nisam imao problema sa satom. I dan danas ga koristim. Otišao je remen, pa sam uzeo zamjenski. Nije ljepota, pa sam krajem 2011. uzeo i Garmina 610. Koristio sam i jedan i drugi. Pa je 610 počeo korodirat, pa sam ga par tjedana prije isteka garancije poslao garminovcima, a oni meni drugu 610. Kako nisam bio najsretniji s njom, prodao sam je. Lani se pojavio fenix 3, pa sam se nakon Rotterdama i dobro otrčanog maratona odlučio nagraditi. Danas preko tjedna uglavnom trčim s fenixom, a vikende i trke s 405. Nikako da crkne.

Mobitel nisam nikada koristio za mjerenje trčanja. Ustvari nikada ga ni ne nosim na trčanje. OK, nosio sam ga neko vrijeme na zimskim trčanjima (mogo sam ga turit u šuškavac), ali radi slušanja muzike. Nije mi se dalo kupovat nekakve torbice za mobitel za trčanje, pa nisam ga nosio kad nisam imao šuškavac na sebi, a i u šuškavcu je klapario i na koncu sam se odlučio za mp3 player. Nije bilo nikavih dvojbi, Njuškalo, iPod shuffle. Nedavno sam si kupil i slušalice za 40kn i vagu za 30kn. Malo surfao, ima i pametnih vaga, recimo garminova za 1400kn (ima i skupljih), a i slušalica za te pare.

Ne kupujem i ne čitam novine o trčanju ni u papirnatom ni elektronskom obliku. Pa ako naletim na kakav link koji mi se čini zanimljiv, pročitat ću. Dokumentarci s YouTube-a 0 bodova. Čitam dosta knjiga, pa sam tako, kupio, i pročitao tri knjige o trčanju. Prva je bila Od jogginga do maratona od Galloway-a, pa zatim Murakami i What I Talk About When I Talk About Running. Zadnjih dvije i po godine sam dosta knjiga čitao u elektroničkom obliku, pa tako i 14 minutes: Alberto Salazar’s Story of Life and Death and Life. Stvarno skoro svaki dan čitam i do sat vremena, elektroničke knjige uglavnom, pa sam se odlučio za nabavu nove điđe. Zadnjih tjedan dana se za čitanje koristi Kindle Paperwhite. Knjiga je The 351 Books of Irma Arcuri, trkač, matematičar… Spomenuo je neko na fbu, mislim namčorasta, pa ajde da vidimo jel to valja kaj. Izgleda da će to biti moja omiljena điđa. Možda pročitam i još koju knjigu o trčanju.

Zaključak: mogel sam vozit golfa umjesto jeftinog korejca.