Oops!… I’ll Do It Again

Već duže vrijeme sam pikirao Rotterdam kao maraton koji moram otrčati. Već u ljetu lani je pala odluka da ove godine idem. Prijavio sam se u listopadu, odmah rezervirao hotel. Za avionske karte sam čekao sniženja (ispao siječanj). Zašto Rotterdam? Prevagnulo je par stvari iz opće kulture kao npr. staza je brza, tamo se idu trčat PBovi, NRovi, norme, pala i dva WR (Carlos Lopes je 1985. išao 2:07:12. Belayneh Dinsamo je 1988. popravio taj rekord na 2:06:50 i trebalo je čekati idućih 10 godina na novi), svjetski maratonski klasik, te prije 5, 6 godina sam na nekom forumu vidio preporuke da je publika fantastična. Nakon toga uopće se ne sjećam da je netko spominjao da je trčao Rotterdam. Meni dosta. Još je i 35. izdanje, okrugla brojka, nemre bit loše.

Pripreme su tekle korektno. Kao i obično, nisam propuštao treninge. Kad je snijeg pao, nekoliko puta sam bio u teretani na traci, dok se malo ne slegne, počisti. Čak sam jednom napravio i 22km (zaigral sam se mijenjanjem brzina 🙂 ). Tri tjedna prije maratona uspio sam malo udesit kuk (kako sam bio ljut na sebe). Recimo ozljeda koju možeš pretrčat, pa sam to i napravio. U zadnjem tjednu počelo čak i boljeti nakon otrčanih laganih 8km. Pa još zadnja loža zateže, pa koljeno, pa i taj tapering nabijem na … Ništa, odlučio sam se na staru narodnu: pametniji popušta. Draga boli, ja ću svojih 42,2 istrčat, a ti izdrži to ako možeš. Nije se usudila.

U Rotterdam sam išao preko Amsterdama jer iz Zagreba ima direktna linija za Amsterdam. U petak sam se po PeeSu nacrtal 2 sata ranije na Plesu. Zadnji i jedini put sam letio avionom 1991. Adria Airways za Dubrovnik (neko natjecanje iz matematike), i jedino što mi se tada usjeklo u sjećanje je bilo ubrzanje prilikom polijetanja (iz današnje perspektive i nije nešto). Kasnilo se sat vremena zbog magle u Amsterdamu, inače sve je bilo rutinski. Schiphol aerodrom u Amsterdamu je velik. Valjda svakog trenutka neko slijeće, a neko uzlijeće. Cijeli svijet na dlanu. Sletiš, pa se još voziš 15 minuta do iskrcaja. Ista stvar je kad odlaziš. Izađeš, pa imaš kaj hodat da dođeš do prtljage. Zgodne su mi pokretne trake, baš se ubrzaš. Napravio sam malo đira po aerodromu tek toliko da pohvatam di šta ima, pojeo neku tjesteninu i spustio se stepenicama ili liftom ispod aerodroma na željezničku stanicu i sjeo na vlak koji ide direktno za Rotterdam Centraal (središnja željeznička stanica koja izgleda odlično) bez usputnih stajanja (vozi 25 minuta). Bio u vlaku tip koji se pokušao švercat. U Rotterdamu ga je dočekalo 5 policajaca. Što ćeš, zločinac.

U blizini sam našao hotel (koji se zove Rotterdam), tako da nisam imao potrebe koristiti usluge javnog prijevoza (tramvaj, metro). U šetnji do hotela prva stvar koja će upast u oči su biciklisti. Ima ih more. Cijelo vrijeme moraš pazit di hodaš. Samo idu. A bome imaju i kud ić. Glupo je zvat to stazama. To su prometnice za bicikliste, sa svojom signalizacijom. Semaforčići, pune crte, isprekidane crte, … Sam kvart di je hotel (sjeverno od pruge) je pun zgrada s par katova sagrađenih od crvenih ciglica (naše cigle su barem duplo više). I prozori izgledaju starinski. Sve izgleda tako nizozemski 🙂 Par stotina metar dalje, južno od pruge su moderne zgradurine. Večerao u talijanskoj pizzeriji, ekipa priča talijanski međusobno, konobar fura don Vitu na majici, na zidovima samo crno bijele fotke familije do čukundede, alkoholizirao se s 1 dcl prosseca i ošo spat.

Subota je osvanula oblačna. Nakon doručka sam se zaputio podići startni broj na prigodnom maratonskom sajmu. Sajam se održava u Beurs WTC na Coolsingelu u samoj blizini starta i cilja. Tad je malo puhalo. Naravno, nikakvih problema prilikom podizanja startnih brojeva. Čini mi se da ih se uredno može podići i u nedjelju. Sve teče. U vrećici dva startna broja za prsa i leđa, bidon i tehnička New Balance majica. U međuvremenu je počela kiša, pa sam još popio kavu, sok, vodu, malo razgledavao. Izašao van na ručak i onda mali šok. Ne puše, nego lupa, trese, udara. Dan ranije, je bio prekrasan dan, sunčano, bez i povjetarca. Ručao i zavuko se u krevet u hotelu. Dobro da je i sam hotel imao svoj pasta party (ionako je bio pun maratonaca), tako da nisam morao izlazit van.

Napokon i nešto bitno. Nedjelja. Buđenje pola sedam, doručak u sedam, kava, sve kaj ide uz to. Od hotela do starta imam deset minuta hoda, tako da odlazim u 9:20. Vani je prohladno, na suncu je već bolje. Vjetra ima, ali u usporedbi sa subotom ovo je povjetarac. Start je na već spomenutoj Coolsingel ulici ispred Gradske vijećnice (lijepa stara zgradurina). Imaju tri startna vala. Ja sam bio u 1. startnom valu u sektoru D. Još je u prvom startnom valu i sektor E. Sektori A, B i C su sektori za ekipu koja je išla (ide) ispod tri sata + možda sponzorska mjesta u A sektoru. Drugi i treći val nemaju sektore. U samim sektorima su postavljeni toi-toi i pisoari na otvorenom (dve pregrade pod 90 i 4 ćoška za pišanje). Sama ta ulica je avenija pa je start s obje strane i sve se stapa u jednu procesiju oko 5 km. Jedna od tradicija na otvaranju maratona je da Lee Mate Mišo Towers otpjeva službenu pjesmu maratona You will never walk alone. Nakon toga se označava start maratona pucanjem iz topa. Naravno, gužva, treba proći neko vrijeme da se počneš kretat. Što se tiče mog plana za trčanje plan je bio Plan 21 🙂 Probat trčat svakih 5km oko 21 minutu. Znao sam odmah da prvih 5km će to biti teško. Naprosto gužva će bit prevelika, bit će teško prestizat. Kasnije će se staza rasčistit pa će bit lakše. Na koncu je to ispalo ovako:

5 km	21:54 (21:54)
10 km	42:49 (20:55)
15 km	1:03:51 (21:02)
20 km	1:24:55 (21:04)
Half marathon	1:29:43
25 km	1:46:04 (21:09)
30 km	2:07:23 (21:19)
35 km	2:28:23 (21:00)
40 km	2:49:58 (21:35)
Marathon	2:59:18

Okrepe su svakih 5km, voda i izotonik na svakoj. Okrepe nisu u bocama, nego u čašama, (naprosto drukčije ne može biti), a loše pijem iz čaša, pa skoro moram stat da bi to popil kak spada. Sam sam si kriv. Kad sam ja bio na stazi okrepe su funkcionirale odlično. Kak je bilo s ekipom koja trči na 3:30, 4:00, 4:30,.. ali ne vjerujem da je bilo problema. Bilo je i vjetra dosta, pogotovo pod kraj je bilo i par jačih udara, ali opet obzirom kak je bilo u subotu, a i u nedjelju naveče, nemam se kaj žalit. Staza je ravna, ok, prolazi se preko mosta dva puta, naravno, most nije ravan. Ima oblik nekakve osmice. Veći, prvi krug je oko 30km, a manji ostalo. Ne trči se samo uz zgrade, ima dosta i zelenila. U tom drugom krugu osmice trčali smo oko tog parka, jezera, i svako malo su bile provjere chipa. Izgleda da je to idealno mjesto za nekakvo švercanje. Odjednom se nekakvi visoki, nabildan ćelavac počeo derat: Hey buddy, this is unacceptable, i s prstom uperenim krenuo je iza mene prema nekome. Recimo da mi je to izgledalo kao izbacivanje s trke. Ogroman broj ljudi uz stazu. Ne samo na startno ciljnom dijelu. Stoji se u tri, četiri reda. Negdje oko 15 km, pa oko 30 km, skoro ko na usponima na bicklističkim trkama. Redari ih moraju micat sa staze. Nakon trke banane, voda, čaj, izotonik. Otišao sam s medaljom na graviranje i pravac hotel. Nakon tuširanja sam skužil da bi to moglo biti i na kakvoj televiziji i naravno bilo je. Sažetak se može vidjet ovdje:

Poslije sam se otišao nakrkat u neki argentinski restoran sa medium steakom i zalit to pivom, pa prošetat još sat, dva i pripremit se za još jednu besanu postmaratonsku noć. Spavao sam čak tri sata.

Sa senzacijom ćemo da završimo. Četvrtog dana boravka u Nizozemskoj uspio sam čak vidjet i tulipane.