Nekako s proljeća počnem trčat u šorcu. Nekako s proljeća pikajući kukci izlaze iz sredine hrpta nasipa. I onda uđu od ispod. Da ne velim sazad. I ne znaju izać. Joj! Koji k? Ti mater! Joj!
Nekako s proljeća počnem trčat po različitim mjestima. Ima put. Put po kojem sam već trčao. S jedne strane istovareno desetak prikolica stajskog gnoja. S druge strane također. I tako skrenem ja na taj put. Vidim u daljini dva tipa. Kako se približavam vidim da su se usplahirili. Dođeš bliže, a kad tamo dva zaštitara. Zauzeli borbeni položaj. Svaki u svom kolotragu. “Dalje nećeš moći!” – veli ćićastiji. Dalje nećeš moći! Počne mi se odma film u glavi vrtit. Oće sad zvat decu? Deco, deeecoooo, a ono iz šume izleti ekipa sa sekirama, Tata, taataaaaa, aaaaaaa, aaa. A ništa skreno udesno. Je nek, ti boga! Razuman uzmak, bolja polovica hrabrosti. Koje je ovo proljeće đe ne moš uživat u njegovim mirisima? Koja je ovo država đe ti ne daju snifat gnoj? U povratku sam ih isto zaobišao, malo su me kasno skužili (slaba vidljivost od gnoja), ali face su bile u stilu: Jo, opet ovaj! Dobro da su iskočili na 6-om kilometru. Ostane ti još 30 kilometara vremena za razmišljanje o čemu piskarat.
Nekako s proljeća nestalo je sivog sokola koji me vrebo. Otkako sam se počeo pripremat za maraton, nema ga više. Jel on uopće postojao ili je to bila neka utvara? Možda mi je podsvijest slala poruke: Man’se ćorava posla! Ko neki maratonac, a ne ide maratone! Eeee, ne može! Ak se nastaviš glupirat, odnijet će te, pojest će te! Pripreme za maraton? Pa idu. Evo u 7 tjedana sam popio već 11 piva.
PS Nekako s proljeća, ošišo sam se ja. Nakon deset mjeseci. Već imam i novi termin za šišanje. Tri dana pred maraton. Nema lavabo.
kajjaznam 