Radim predveče neki đir po zapadnoj obali. Sjede dvije babe na klupi i razgovaraju. Prolazim i veli jedna: a kajjaznam! Hebote!
Maraton za 3:05. Prva polovica za 1:31. Nisam pratio tempo na satu. Trčalo se na osjećaj. Bilo je ok do pred kraj kad me počeo hvatat grč (ili ozljeda) ispod dupeta na desnoj nozi i to na nizbrdicama. Pa sam moral hodat. I pokušaji laganog trčanja su bili problematični. Na uzbrdicama je bilo ok. Možda bi i minutu bio brži, ali opet bi to bio positive split. Imam još izlika, ali ostavit ću ih za drugi put. Ne smijem ih sad stavljat da se ne pretvorim u kmekmejaznam.
Možda su me malo i splitski polumaratoni prevarili. Oni se daju brzo istrčat. Odradiš ga, a kao ostatak je lakši. Jedna je stvar odradit polumaraton brzo, a druga dva takva malo sporije. A malo je i ugrijalo. Bio sam pristojno nasoljen. Da li sam (ne)zadovoljan? Nisam. Bilo mi je lijepo. Staza mi je vrlo dobra. Bolja mi je od Amsterdama.
Meni je cijeli event odličan. Sve mi izgleda dobro organizirano. Okrepe oke. Volonteri odlični. Promet potpuno zatvoren. Ne znam kak su funkcionirale garderobe (obzirom da sam smješten u hotelu na rivi), ali sve mi je izgledalo logično. Šator s jedne, kamioni u koje se predaju vrećice s robom s druge strane. Pasta party ko pasta party, ništ posebno, a bilo je i krafni. Split je specifičan i po tome što su jedini u nas koji znaju složiti suvisle startne zone. Odradili su dobru školu s polumaratonima i ovaj maraton je bila logična i uspješna nadogradnja. Još jedan positive Split. Još samo 366 dana do idućeg Splita.
Pijem i treću pivu danas. Možda da osnujem i još jedan running team: Alcoholica Unidad! Space izdrži!