Prva trka ove godine. Poreč polumaraton. Ovaj put za ozbiljno. Kao i lani išao sam s firmom. Obzirom na način kako sam odradio zimu nisam imao neka posebna očekivanja. Mislim da sam i spominjao ranije da je ovo idealna prilika za napad na PW. E sad obzirom na zadnjih par tjedana treninga, oči su postale veće od trbuha.
Prve natruhe problema su se pojavile u utorak kad sam zadero koljeno na trnju. Lijepo je to bilo prihvaćeno na fejsu, skoro se pokrenuo trend objava krvavih koljena. Skoro. Bio bi trendseter. Ili influenser. Šmrc. Onda me u srijedu čopila neka temperatura. Pa sam preskočio četvrtak, pa uz planiranu apstinenciju u petak i subotu, bit ću svjež ko rosa u nedjelju. Ako bude dovoljno vlage u zraku.
Subota. Idem si sjest na mjesto u busu. Ne znam kakav pokret sam napravio i zapeče prepona. Wtf!? Ništa. Stanemo na Vratima Jadrana. Krenem na wc, prepona boli. Daj, nemoj me …
Došli smo u hotel. Ove godine smo dobili poštene majice. Diadora. Plava boja. Super. Odlično će se slagat s plavim šorcem. Bit ću modno usaglašen. I lep, ako me slikaju bez glave. Pravi Fashion Cat.
Nakon što smo se smjestili u sobi ošli smo do grada pješke. Ima 5 km. Odlučio sam nešto poduzet, pazi sad, GLEDE, a, a, a, glede, prepone. Uzeo sam jedan San Servolo. Izgleda da nije pomogo. Možda sam trebao uzet još i Istarsko. Vratili smo se u hotel opet pješke.
Prije večere smo imali i miting. Pjevačica je bila neka naša iz Vojsa. Voditelj je bio profesionalac, pa je i prevodio talijanski na engleski. Uz neizostavnog Covu, ove godine je gošća bila i Sara Simeoni, bivša svjetska rekorderka u skoku u vis i prva žena preko 2. Večera, pa spavanac.
Doručak, slikanje, i start. Krenuo sam dosta rezervirano. Na početku je prepona bila osjećajna, ali s vremenom je postala bezosjećajna. Sad ni ne znam da je imam. U zadnjih par dana su uspjeli promijenit rutu polumaratona, pa po ranijem planu nismo iz Poreča nastavili na sjever već smo napravili okret kao i ceneraši i nakon 9. kilometara se odvojili od njih i krenuli na jug. Staza mi je odlična. Dosta uzbrdica, nizbrdica, zavoja, more valja, val se pjeni, galeb klikče (ne vjerujete valjda u sve što napišem). Onda me počela zatezat loža. Pa kako to, kako to? Kotural sam se do kraja. Na 20 km bilo je neka uzbrdica, pa sam malo dao gasa, da zatrolam ekipu koja trčala uz mene. Poslije sam ih pustio da odu naprijed. Naravno, ovo je bila pogreška u pokušaju da srušim personal worst. Na kraju sam bio 13 sekundi prebrz. Toliko sam loš da ne mogu ni personal worst otrčat. Službeno danas 1:44:21.
Odustajem od bilo kakvog ozbiljnog treniranja do ljeta. Od travnja ću se prebacit na 6 trčanja tjedno. Lagano. Točka.
kajjaznam 