Zvezde

Nakon nekoliko godina ponovno sam se u firmi odlučio prijaviti za running event. Nisam se prijavljivao iz više razloga. Nekoliko godina za redom je event bio u slovenskom dijelu Istre, a tamo sam bio na maratonu kad se trčalo prvi put, pa sam za proljetni maraton birao neki drugi, a vremenski je to bilo isti vikend ili tjedan dana razlike, pa mi se nije išlo. Isto tako do lani je bio ograničen broj sudionika na manje od 10, pa nek onda idu drugi. Sad se to promijenilo pa smo išli s busom na kat, a i neki su išli i svojim prijevozom. Kad je stigao poziv za prijavu, nisam bio nešto entuzijastičan, ali sam si malo izgruntal, pa sam se prijavil. Em se trči u Poreču di još nisam trčal, em je dva tjedna nakon maratona, pa što ne bi. Startnina, dres, prijevoz, hotel, večera, doručak, ručak, sve osigurano. Još me zapalo da sam bio sam u sobi. Pitaju kako mi je to uspjelo. Pa, kajjaznam, izgleda da sam neka zvezda.

Nakon što smo stigli, smjestio se u sobu, pa se malo prošetao po laguni (nije mi se dalo ići u grad). Pojavilo se i sunce pa sam se uvalio na neku terasu i uz kavicu se dvitaminizirao. Bilo je dosta ekipe iz sestrinskih firmi iz Albanije, Italije, Mađarske, Slovačke (dva busa), Slovenije, Srbije. Ukupno preko 400. Valjda. Prije večere je bilo i predstavljanje eventa, pa red muzike, red slika, red videa, red govornika.

Event je otvorila i zatvorila pjevanjem Amaya (2011. na euroviziji). Jedan od govornika je bio i Alberto Cova (1982. Atena europski prvak, 1983. Helsinki svjetski prvak, 1984. Los Angeles olimpijski pobjednik, sve na 10000m). Nisam ga žico selfi. Pa onda nakon Cove, na stage stiže još jedna zvezda, slovenski nogometni sudac Damir Skomina. Nakon eventa svi smo se uputili na večeru. Standardan švedski stol. Za brzinu sam pojeo i dva komada kunića. Valjda su i oni brzi ko zecovi.

Nisam se nešto puno naspavao, ali oke. Obavljen doručak, espresso, pa zajedničko slikanje. Malo sam se i zagrijavao. Nisam imao neki plan za trku. Po planu je za subotu bilo 20km na 4:30. Mogao bih ići i nešto brže od toga. Staza je skoro u cjelosti bila šetnica uz more. Dosta zavoja, uzbrdica, nizbrdica, (baš po mom guštu), trči se tam i nazad za 10km, a još jedanput tako za “polumaraton”. Malo sam brže krenuo na početku da ne zapadnem baš u nekakvu gužvu na početku, a onda sam se ufurao na 4:08 tempo, i uglavnom sam to držao cijelo vrijeme. Comfort zone, pa sam se trudio povremeno bodrit i trkačice i trkače koji su mi dolazili ususret. I tako ja na otprilike 12km, 13km, i ususret stiže gore spominjani Alberto (u rezultatima stoji da nastupa za celebrityje). Nisam mogo izdržati, pa sam se zadero: Bravo Alberto! Odgovorio je nešto na talijanskom. Valjda me nije poslo u … 😀 Na koncu sam sprintao zadnjih 100m, tako da reza bude ispod 1:24. Na 20km, ne na polumaratonu, jer kilometar fali. Stvarno ne vidim potrebu da se trka zove polumaraton. Stavi trka na 20km. Ne vidim da bi to ikako moglo utjecati na posjećenost same manifestacije. To možemo stavit kao ozbiljan minus. Možda je bilo nekih koji su ganjali osobni i onda se strgaš i skuziš da fali kilometar. Sve ostalo je bilo oke.

Ne spavam mirno!

Otrčo ofrlje, pa imam snage tipkat. Otrčan jubilarni 20. maraton za 3:05. Prva polovica za 1:29, a onda sam mrkno gel, ostao bez energije, snage, mojoa, pa sam stisnul lap, i odradil to do kraja. Pa onako lagano. Nisam se nešto potrgao. Ne znam. Ne idu mi nešto te jubilarne trke. Se sam ih sfušal. Dosta o mom treningu, ajmo malo o trci i gradu.

Brescia ima odličan maraton. Staza mi se sviđa, ima jako malo nekakvih ravnih dijelova, dosta je skretanja, ima i nešto blagih uzbrdica i nizbrdica. Promet nije zatvoren, ali sve funkcionira odlično. Okrepe su bile odlične. Nakon trke je bilo naranči. I to crvenih. Definitivno maraton koji bi ponovno otrčao. U vrećici je bila i Nike majica, maratonci su još dobili i čarape, pa nekakve grickalice, komadić sira Grana Padano. Uvjeti su mi bili oke. Nisam još trčao maraton po kiši, pa sam eto i to iskusio. Stavio sam nekakvu pripijenu majicu na sebe (compressport), pa dres, dolje kratke tajice, kompresijske čarape (dogma), tenisice (cliftonke) i šiltericu. Uzeo sam i nekakav crni suuntić tak da mi se slaže s bijelom majicom. U napasti sam da Plitvice trčim bez sata. Start i cilj nisu na istom mjestu, ali se nalaze na stanicama metroa, a i hotel je bio blizu metroa. Živio metro! Za 90 minuta vožnje 1,40€, a za trkače je to bila danas cijena dnevne karte. Standardno, stvari na kamione. Do starta sam imao još plastičnu kabanicu na sebi. Otpočetka je padala slaba kiša koja je u nekom trenutku bila i pristala, pa je onda opet počela. U drugom dijelu se pojavio i vjetar koji je povremeno bio i dosta jak, tako da je malo ometao ekipu koja je ozbiljno trčala. Meni je ionako bilo svejedno. Nakon što sam završio maraton kiša je počela pojačavati.

Nakon trke sam se presvukao u suho, malo čaj, malo naranče, još pokupio vodu, sok, sendviče, te otišao u hotel na tuširanje. Nakon tuširanja sam s čovjekom od 2:58 zbog kojeg ne spavam mirno 😀 otišao pojest nešto konkretno.

Preko puta je bio nekakav restoran, kasnije smo saznali sala za vjenčanja i sprovode. Konobar ima bar 50 godina staža. Uboli smo nekakav rare stake i pivkana. Pa smo pol sata pokušavali platit. Već smo mislili da ćemo jest badava, a zauzvrat nosit nekakav paket za Hrvatsku. Ono, mali na faksu, da ima malo domaće spize. Skoro sam zaboravio, jeo sam u subotu mlince s 4 vrste sira, a bilo je i margerita mlinaca i mlinaca s pršutom i gljivama.

Ostala je ekipa iz kluba odradila je dobro svoje trke. Kao i uvijek bilo je dosta PB-ova na svim duljinama.

Što dalje? Pa ništa, za dva tjedna s firmom u Poreč na polumaraton. Rekreativno. Pa onda Križevci – Kalnik, Križ i Plitvice. Na prijavama za Plitvice sam stavio da planiram ići 3:05. Ajde da vidimo i to čudo!