Nakon nekoliko godina ponovno sam se u firmi odlučio prijaviti za running event. Nisam se prijavljivao iz više razloga. Nekoliko godina za redom je event bio u slovenskom dijelu Istre, a tamo sam bio na maratonu kad se trčalo prvi put, pa sam za proljetni maraton birao neki drugi, a vremenski je to bilo isti vikend ili tjedan dana razlike, pa mi se nije išlo. Isto tako do lani je bio ograničen broj sudionika na manje od 10, pa nek onda idu drugi. Sad se to promijenilo pa smo išli s busom na kat, a i neki su išli i svojim prijevozom. Kad je stigao poziv za prijavu, nisam bio nešto entuzijastičan, ali sam si malo izgruntal, pa sam se prijavil. Em se trči u Poreču di još nisam trčal, em je dva tjedna nakon maratona, pa što ne bi. Startnina, dres, prijevoz, hotel, večera, doručak, ručak, sve osigurano. Još me zapalo da sam bio sam u sobi. Pitaju kako mi je to uspjelo. Pa, kajjaznam, izgleda da sam neka zvezda.
Nakon što smo stigli, smjestio se u sobu, pa se malo prošetao po laguni (nije mi se dalo ići u grad). Pojavilo se i sunce pa sam se uvalio na neku terasu i uz kavicu se dvitaminizirao. Bilo je dosta ekipe iz sestrinskih firmi iz Albanije, Italije, Mađarske, Slovačke (dva busa), Slovenije, Srbije. Ukupno preko 400. Valjda. Prije večere je bilo i predstavljanje eventa, pa red muzike, red slika, red videa, red govornika.
Event je otvorila i zatvorila pjevanjem Amaya (2011. na euroviziji). Jedan od govornika je bio i Alberto Cova (1982. Atena europski prvak, 1983. Helsinki svjetski prvak, 1984. Los Angeles olimpijski pobjednik, sve na 10000m). Nisam ga žico selfi. Pa onda nakon Cove, na stage stiže još jedna zvezda, slovenski nogometni sudac Damir Skomina. Nakon eventa svi smo se uputili na večeru. Standardan švedski stol. Za brzinu sam pojeo i dva komada kunića. Valjda su i oni brzi ko zecovi.
Nisam se nešto puno naspavao, ali oke. Obavljen doručak, espresso, pa zajedničko slikanje. Malo sam se i zagrijavao. Nisam imao neki plan za trku. Po planu je za subotu bilo 20km na 4:30. Mogao bih ići i nešto brže od toga. Staza je skoro u cjelosti bila šetnica uz more. Dosta zavoja, uzbrdica, nizbrdica, (baš po mom guštu), trči se tam i nazad za 10km, a još jedanput tako za “polumaraton”. Malo sam brže krenuo na početku da ne zapadnem baš u nekakvu gužvu na početku, a onda sam se ufurao na 4:08 tempo, i uglavnom sam to držao cijelo vrijeme. Comfort zone, pa sam se trudio povremeno bodrit i trkačice i trkače koji su mi dolazili ususret. I tako ja na otprilike 12km, 13km, i ususret stiže gore spominjani Alberto (u rezultatima stoji da nastupa za celebrityje). Nisam mogo izdržati, pa sam se zadero: Bravo Alberto! Odgovorio je nešto na talijanskom. Valjda me nije poslo u … 😀 Na koncu sam sprintao zadnjih 100m, tako da reza bude ispod 1:24. Na 20km, ne na polumaratonu, jer kilometar fali. Stvarno ne vidim potrebu da se trka zove polumaraton. Stavi trka na 20km. Ne vidim da bi to ikako moglo utjecati na posjećenost same manifestacije. To možemo stavit kao ozbiljan minus. Možda je bilo nekih koji su ganjali osobni i onda se strgaš i skuziš da fali kilometar. Sve ostalo je bilo oke.