Pip

Otrčao najkraću trku života. Nakon 75 utrka, od toga 11 maratona, 39 polumaratona, 1 Krašić i 24 trke od 5km do 20km, išel sam trčat utrku od 1200m (tisuću dvjesto metara, jedan zarez dva kilometra). Zovu to kros, pol makadam, pol beton, uzbrdo, pa nizbrdo, ima i nešto ravno. Vrijeme štopano na mobitel, valjda 4:09, nebitno, ionako su gledani samo plasmani. Ukupno 7. pojedinačno ja, Pinky bio 4. Ekipno 2. Jeeee, kanta, kanta 🙂 Bilo je zanimljivo to trčat, volio bih ponovno. Al ne bi se volio ponovno ozlijedit. Uglavnom, početak je bio uzbrdo, a potegno sam i tako nakon ni 400m opet zapeklo i počela loža bolit, zatezat i tako to. I kaj, stisni zube i vuci to do kraja. Još do pola sam bil među vodećima, a onda je trebalo ić i nizbrdo, pa produžit korak, a to baš nije išlo. Da nije bilo ozljede, a možda bi se borio za peto mjesto. Opet sam trčal u tenisicama u kojima sam trčal zege maraton lani i popušil ozljedu. Nije da sam praznovjeran, ali … Odsada u njima samo lagane treninge ili najbolje da ih se u potpunosti riješim. Nismo imali startne brojeve već papiriće. Ko deca. Cure nedodirljive, opet prve. Keti opet prva, onak pa lagano, Tajči 6. ili 7., valjda. Ionako sam planirao tjedan dana odmora od trčanja, pa onda lagano, pripreme za neki jesenski polumaraton. Nebi mi ove nedaćice trebale nešto ozbiljno poremetit planove za jesen. Valjda.